Prethodna - Sadržaj - Sljedeća
| 1 | O, Sine Pravde! U noćno doba ljepota besmrtnoga Bića vrati se iz smaragdnih visina u Sadratu'l-Muntahá, i zaplaka takvim plačem da Družba u visini i žitelji kraljevstava višnjih tugovahu nad Njegovim jadom. Kad bi postavljeno pitanje: zašto kukanje i plač?, On odgovori: čekao sam, kako mi bi zapovijeđeno, pun iščekivanja, na brijegu odanosti, no, ne udahnuh mirisa vjernosti od onih koji žive na zemlji. Tada, pozvan da se vratim, pogledah, ali - jao!, neke golubice svetosti bijahu bolno iskušavane u kandžama zemaljskih pasa. Tada Djevica s nebesa pohita, nepokrivena i blistava, iz Svojega mističnog stana, i upita za njihova imena, i sva joj bijahu izrečena osim jednoga. I na nagovor bi izrečeno prvo slovo, na što stanovnici nebeskih odaja jurnuše iz svojih boravišta slave. A kad bi izgovoreno drugo slovo, oni padoše svi do jednoga u prašinu. U tom času začu se glas iz najdubljega svetišta: "Dovde i ne dalje." Zaista, svjedoci smo onome što učiniše i što i dalje čine. |
Copyright (c) Bahá'í vjerska zajednica, 2001.