Kitáb-i-Íqán

Knjiga osvjedočenja

Sadržaj

Ovo je Dan u kojem je svjedočanstvo Gospoda bilo ispunjeno, Dan u kojem je Riječ Božja bila objavljena, a Njegov dokaz čvrsto uspostavljen. Njegov glas poziva vas k onomu što će vam koristiti, i nalaže vam da se držite onoga što će vas približiti Bogu, Gospodu Objave.

—Bahá’u’lláh

Predgovor

Ovo je još jedan pokušaj da predstavimo Zapadu, na jeziku ma koliko on bio neadekvatan, knjigu nenadmašene izvrsnosti među spisima Autora Bahá’í Otkrivenja. Nadamo se da će pomoći drugima u njihovim naporima da pristupe onome na što se uvijek mora gledati kao na nedostižan cilj – a to je doličan prikaz neusporediva Bahá’u’lláhova izričaja.

—Shoghi

Prvi dio

U IME NAŠEGA GOSPODA, UZVIŠENOGA, NAJVIŠEGA.

Niti jedan čovjek neće dosegnuti obale oceana istinskog razumijevanja, ako se ne odvoji od svega što je na nebu ili na zemlji. Posvetite svoje duše, o, vi, ljudi svijeta, kako biste uzmogli dosegnuti onaj položaj koji je Bog za vas odredio, i tako ući u svetište koje je, prema volji Providnosti, podignuto na nebeskom svodu Bayána.

Bit ovih riječi je ova: oni koji kroče stazom vjere, oni koji žeđaju za vinom osvjedočenja, moraju se očistiti od svega zemaljskoga – svoje uši od jalova razgovora, svoj um od ispraznih maštanja, svoja srca od svjetovnih sklonosti, svoje oči od onoga što propada. Svoje povjerenje trebaju dati Bogu, i, čvrsto se Njega držeći, slijediti Njegov put. Tada će biti vrijedni blistavoga sjaja sunca božanske spoznaje i razumijevanja, te postati primateljima milosti koja je beskrajna i neviđena, jer se čovjek ne može nadati da će ikada moći dosegnuti spoznaju Sveslavnoga, da će ikada piti iz rijeke božanskoga znanja i mudrosti, da će moći ući u prebivalište besmrtnosti ili piti iz pehara božanske blizine i naklonosti, ukoliko, i sve dok riječi i djela smrtnih ljudi ne prestane smatrati mjerilom istinskog razumijevanja i prepoznavanja Boga i Njegovih Proroka.

Promisli o prošlosti. Koliko ih je na visokom ili niskom položaju, u svim vremenima, čežnjivo čekalo dolazak Objava Božjih u posvećenim osobama Njegovih Odabranika. Koliko su često očekivali Njegov dolazak, koliko su se često molili da zapuše lahor božanske milosti i da se obećana Ljepota pojavi iza vela skrovitosti i objavi cijelom svijetu. A uvijek kad bi se vrata milosti stvarno otvorila i oblaci božanskog obilja izlili na čovječanstvo i kad bi svjetlost Neviđenoga zasjala na obzorju nebeske moći, svi bi Ga ljudi porekli i okrenuli se od Njegova lica – lica Boga samoga. Da biste potvrdili ovu istinu pogledajte ono što je zabilježeno u svakoj svetoj Knjizi.

Zadubi se na trenutak i razmisli o onome što je uzrok takva poricanja od strane onih koji su tragali s toliko čežnje i iskrenosti. Njihov je napad bio žešći, nego što to jezik ili pero mogu opisati. Niti jedna se Objava Svetosti nije pojavila, a da Ga nisu snašla poricanja, nepriznavanje i žestoko suprotstavljanje ljudi oko Njega. Tako je otkriveno: “O, bijedo ljudi! Ni jedan Glasnik im ne dođe, a da Ga ne ismiju.” Opet On kaže: “Svaki je narod kovao mračne zavjere protiv svojega Glasnika da bi Ga silom obuzdao, te su ispraznim riječima raspravljali ne bi li obezvrijedili istinu.”

Isto tako, riječi koje su potekle iz izvora moći i spustile se sa nebesa slave nebrojene su i nadilaze obično poimanje čovjeka. Onima koji posjeduju istinsko razumijevanje i uvid, Sura Húd zacijelo je dostatna. Promisli malo u svom srcu o tim svetim riječima, i, s krajnjom nevezanošću, trudi se dokučiti njihovo značenje. Istraži čudesno ponašanje Proroka i sjeti se klevetanja i poricanja koje su izrekla djeca nijekanja i laži, možda ćeš navesti pticu ljudskog srca da se vine iz boravišta nehaja i sumnje ka gnijezdu vjere i uvjerenja, da se napije čistih voda drevne mudrosti i kuša plodove sa stabla božanske spoznaje. Takav je udio onih čista srca u kruhu koji se spustio iz kraljevstava vječnosti i svetosti.

Upoznaš li se s uvredama kojima su bili obasuti Proroci Božji i shvatiš li istinske uzroke prigovora koje su izrekli njihovi tlačitelji, zacijelo ćeš cijeniti značenje njihova položaja. Osim toga, što bolje budeš promotrio poricanja onih koji su se suprotstavili Objavama božanskih odlika, to će čvršća biti tvoja vjera u Stvar Božju. Prema tome, u ovoj će se Ploči kratko spomenuti različiti navodi koji se odnose na Proroke Božje, a koji mogu pokazati istinu da su tijekom svih razdoblja i stoljeća Objavitelji moći i slave bili podvrgavani tako gnusnim okrutnostima da ih se niti jedno pero ne usuđuje opisati. Možda će to omogućiti nekolicini ljudi da više ne budu uznemireni bukom i protestima duhovnika i budalastih ovoga doba, i učiniti da ojača njihovo uvjerenje i sigurnost.

Među Prorocima bio je Noa. Devet stotina i pedeset godina On je moleći se opominjao Svoj narod i pozivao ga ka nebu sigurnosti i mira. Međutim, nitko nije obraćao pažnju na Njegov poziv. Svakoga su dana Njegovoj blagoslovljenoj osobi zadavali takvu bol i patnju da nitko nije vjerovao da će On to moći preživjeti. Koliko su ga često poricali, kako bi zlonamjerno izdaleka natuknuli svoju sumnju u Njega! Tako je otkriveno: “I kad god bi pokraj Njega prošla grupa pripadnika Njegova naroda, ismijavali bi Ga. Njima je rekao: ‘Iako nam se sada rugate, mi ćemo se kasnije rugati vama jednako kao što se vi rugate nama. Na kraju ćete znati.’” Mnogo kasnije, On je nekoliko puta obećao pobjedu Svojim drugovima i odredio točno kad će to biti. No, kad je kucnuo čas, božansko se obećanje nije ispunilo. To je učinilo da se i ono malo Njegovih sljedbenika okrene od Njega, a o tome svjedoče zapisi najpoznatijih knjiga. Njih si već zasigurno pomno proučio, a ako nisi, zacijelo hoćeš. Na kraju, kako je kazano u knjigama i tradicijama, s Njim je ostalo samo četrdeset ili sedamdeset dvoje sljedbenika. Konačno je On iz sveg glasa zavapio: “Gospodine! Ne ostavi na zemlji niti jednog nevjernika.”

A sada, razmotri i promisli za trenutak o tvrdoglavosti tih ljudi. Što je moglo biti uzrokom takva poricanja i izbjegavanja s njihove strane? Što ih je moglo navesti da odbiju odložiti plašt poricanja i da se ne urese ruhom prihvaćanja? Konačno, što je moglo izazvati neispunjenje božanskog obećanja koje je navelo tragaoce da odbiju ono što su prihvatili? Duboko meditiraj, da bi ti se tajna stvari neviđenih mogla otkriti, da bi mogao udahnuti slast duhovnog i vječnog miomirisa, i da bi mogao priznati istinu da je od pamtivijeka Svevišnji stavljao na kušnju i da će nastaviti iskušavati Svoje sluge kako bi se svjetlo moglo razlučiti od tame, istina od laži, dobro od zla, vodstvo od zablude, sreća od jada i ruže od trnja. Upravo kako je On otkrio: “Misle li ljudi da će, kad kažu ‘Mi vjerujemo’, biti oslobođeni kušnje?”

A poslije Noe, svjetlo lica Húdova zasjalo je na obzorju stvaranja. Jer, dobrih je sedam stotina godina, prema kazivanju, On opominjao ljude da okrenu svoja lica i primaknu se Ridvanu božanske prisutnosti. Kakvi su pljuskovi nevolja lili po Njemu sve dok napokon Njegove usrdne molbe ne urodiše plodom još većega neposluha, a Njegovi ustrajni napori sljepoćom koju je Njegov narod sam izabrao. “I nevjerovanje nevjernika samo će uvećati njihovu propast.”

A nakon Njega, iz Ridvana Vječnoga, Nevidljivoga, pojavila se sveta osoba Sálihova, Koji je ponovno pozvao ljude ka rijeci vječnoga života. Jer, preko stotinu godina On ih je upozoravao da se čvrsto drže zapovjedi Božjih i izbjegavaju ono što je zabranjeno. Njegove opomene, međutim, nisu urodile plodom, a Njegovo preklinjanje nije pomoglo. Nekoliko se puta On povlačio i živio u osami. Sve se to događalo, iako je ta vječna Ljepota pozivala ljude ničemu drugom do li gradu Božjemu. Baš kako je otkriveno: “I plemenu Thamudskom poslasmo njihova brata Sáliha. ‘O, moj narode’, reče On, ‘Štujte Boga, nemate drugog Boga do li Njega…’ Oni odgovoriše: ‘O, Sálih, naše nade do sada u tebe polagasmo, zabranjuješ li nam da štujemo ono što štovahu naši preci? Uistinu sumnjamo u ono u što nas pozivaš.’” Sve se to pokazalo uzaludnim dok se napokon nije začuo užasan plač i sve je snašla krajnja propast.

Kasnije se ljepota lika Prijatelja Božjeg pojavila iza vela i podigao se još jedan stijeg božanskoga vodstva. On je ljude na zemlji pozivao ka svjetlu pravednosti. Što ih je On gorljivije opominjao, to je više rasla zavist i tvrdoglavost ljudi, osim onih koji su se posve odvojili od svega osim od Boga i uznijeli se na krilima osvjedočenosti do položaja koji je Bog uzdigao iznad ljudskog poimanja. Dobro je poznato kolika Ga je gomila neprijatelja opsjedala, sve dok napokon nisu planule vatre zavisti i pobune protiv Njega. A kad se zbio događaj s vatrom, On, svjetiljka Božja među ljudima, bio je, kako je zabilježeno u svim knjigama i kronikama, prognan iz Svojega grada.

Kad je Njegovo vrijeme prošlo, došao je red na Mojsija. Oboružan štapom nebeske vlasti, urešen bijelom rukom božanskoga znanja, krećući se iz Párána ljubavi Božje i držeći zmiju moći i vječne veličanstvenosti, On je obasjao svijet sa Sinaja svjetla. Pozvao je sve narode i plemena zemlje ka kraljevstvu vječnosti i zazvao ih da kušaju plodove sa stabla vjernosti. Zacijelo si svjestan žestokog protivljenja faraona i njegova naroda, te kamenja jalove uobrazilje koje su ruke nevjernika bacile na to blagoslovljeno Stablo. To je uzelo toliko maha da su faraon i njegov narod na kraju učinili krajnji napor da vodama laži i poricanja ugase vatru toga svetog Stabla, zaboravljajući istinu da ni jedna zemaljska voda ne može ugasiti plamen božanske mudrosti, niti smrtni vihori mogu utrnuti svjetiljku vječnoga kraljevstva. Naprotiv, takva voda može samo razgorjeti plamen, a takvi vihori mogu samo osigurati da svjetiljka bude očuvana, kad biste to samo mogli vidjeti očima koje razabiru i kročiti stazom svete volje Božje i zadovoljstva. Kako li je dobro jedan vjernik, rođak faraonov, čiju priču je iznio Sveslavni u Svojoj Knjizi koju je otkrio Svome Ljubljenome, primijetio: “I čovjek iz obitelji faraonove koji je bio vjernik i skrivao svoju vjeru reče: ‘Hoćeš li ubiti čovjeka jer kaže da je Bog njegov Gospod, kad je On već došao k tebi sa znacima tvojega Gospoda? Ako je On lažac na njega će pasti laž njegova, ali ako je čovjek od istine, dio onoga čime prijeti past će na tebe. Uistinu Bog ne vodi prekršitelja, lašca.’” Naposljetku, toliko je golema bila njihova nepravda da su istoga tog vjernika osudili na sramotnu smrt. “Prokletstvo Božje neka snađe tirane”.

A sada promisli o tim stvarima. Što je moglo izazvati takvu svađu i sukob? Zašto je dolazak svake istinske Objave Božje popraćen takvom borbom i pobunom, takvom tiranijom i nemirima? Sve to usprkos činjenici da su svi Proroci Božji, kad god bi se objavili narodima svijeta, bez iznimke najavili dolazak još jednoga Proroka poslije njih i ostavili takve znakove koji će navijestiti dolazak buduće Dispenzacije. O ovome svjedoče zapisi svih svetih knjiga. Zašto su onda, usprkos očekivanju ljudi u njihovoj potrazi za Objavama Svetosti, i usprkos znakovima zabilježenim u svetim knjigama, u svakom dobu i ciklusu protiv svih Proroka i Odabranika Božjih počinjena takva djela nasilja, ugnjetavanja i okrutnosti? Baš kako je On otkrio: “Kad god vam neki Apostol dođe s onim što vaše duše ne žele, nadmete se od oholosti i neke optužujete da su varalice, a druge pogubljujete.”

Promisli što bi moglo biti motivom takvih djela? Što je moglo izazvati takvo ponašanje prema Otkrivateljima ljepote Sveslavljenoga? Štogod da je u prošlim danima bilo uzrokom poricanja i oporbe tih ljudi, dovelo je do izopačenosti ljudi ovoga doba. Tvrditi da je svjedočenje Providnosti bilo nepotpuno te da je stoga bilo uzrokom poricanja ljudi nije drugo do li otvoreno svetogrđe. Koliko je daleko od milosti Svedarivatelja i od Njegove providnosti pune ljubavi i nježne samilosti da izdvoji neku dušu između svih ljudi, kako bi ona bila vodstvom Njegovih stvorenja i, s jedne strane, uskrati Joj punu mjeru Njegova božanskog svjedočanstva, a s druge strane, izvrši strašnu odmazdu nad Njegovim ljudima jer su se okrenuli od Njegova Odabranika! Nikako, mnogostruki darovi Gospodina svih bića u svim su vremenima, preko Objava Njegove božanske Biti obasipali zemlju i sve što na njoj živi. Ni za trenutak nije Njegova milost bila uskraćena niti je kiša njegove ljubavi prestala liti po ljudima. Dakle, takvo se ponašanje ne može pripisati ničemu do li sitničavosti onih duša koje kroče dolinom drskosti i oholosti, koje su izgubljene u divljini udaljenosti, koje kroče putovima svoje jalove uobrazilje i slijede zapovijedi vođa svoje vjere. Njihova je glavna briga puki otpor; njihova jedina želja jest odbaciti istinu. Svakom je razboritom promatraču jasno i bjelodano ovo – da su ti ljudi u danima svake Objave Sunca Istine očistili svoje oči, svoje uši i svoja srca od svega što su ranije vidjeli, čuli ili osjetili, zasigurno ne bi bili lišeni pogleda na ljepotu Božju niti bi odlutali daleko od obitavališta slave. No, budući da su mjerili svjedočanstvo Božje mjerilima svojega vlastitog znanja, probranog iz učenja vođa njihove vjere, i otkrili da se ono ne slaže s njihovim ograničenim shvaćanjem, ustali su izvršiti ta nedolična djela.

Vjerski vođe u svakom su dobu sprječavali svoj narod da dosegne obale vječnoga spasenja, čvrsto držeći uzde vlasti u svojim moćnim rukama. Neki iz žudnje za vodstvom, drugi iz želje za znanjem i razumijevanjem prouzročili su da ljudi ne saznaju istinu. Zbog njihova dopuštenja i utjecaja svaki je Prorok Božji pio iz kaleža žrtve i vinuo se do visina slave. Kakve su neizrecive patnje oni koji zauzimahu sjedišta vlasti i učenosti nanijeli istinskim Vladarima svijeta, tim Draguljima božanske vrline! Zadovoljni nestalnom vlašću, lišili su sami sebe vječne vrhovnosti. Zato njihove oči ne ugledaše svjetlo lika Voljenoga niti uši njihove čuše slatke pjesme Ptice Čežnje. Iz tog razloga u svim se svetim knjigama spominju duhovnici svakoga doba. Tako On kaže: “O, ljudi Knjige! Zašto ne vjerujete znakovima Božjim kojima ste sami svjedočili?” Isto tako On kaže: “O, ljudi Knjige! Zašto istinu zaodjenuste lažju? Zašto namjerno krijete istinu?” I opet On kaže: “Recite, o, ljudi Knjige, zašto tjerate vjernike s puta Božjega?” Jasno je da se pod “ljudima Knjige”, koji su otjerali svoje bližnje s prave staze Božje ne podrazumijeva nitko drugi do li duhovnici toga doba, čija su imena i značaj otkriveni u svetim knjigama i na koje se aludira u stihovima i predajama zabilježenim u njima, kad bi samo gledao očima Božjim.

Nepomičnim i postojanim pogledom, proizašlim iz nepogrešivog oka Božjega, pažljivo neko vrijeme motri obzor božanske spoznaje i promišljaj o riječima savršenstva koje je Vječni otkrio ne bi li se tebi, možda, objavila otajstva božanske mudrosti, do sada skrivena pod velom slave i pohranjena u riznici svetišta Njegove milosti. Nijekanja i prosvjedi ovih vjerskih vođa uglavnom su proizašli iz nedostatnosti njihova znanja i razumijevanja. Riječi koje su izgovorili Otkrivatelji ljepote jednoga istinskoga Boga, postavljajući znakove koji bi trebali najaviti dolazak buduće Objave, nikada oni nisu razumjeli niti dokučili. Zato su oni podigli stijeg otpora i podjarili zloću i pobunu. Očevidno je i jasno da je pravi smisao izričaja Ptica Vječnosti otkriven samo onima koji su oličenje Vječnog Bića i da melodije Slavuja Svetosti mogu stići samo do uha stanovnika vječitoga kraljevstva. Kopt tiranije ne može piti iz pehara koji su dotakle usne Septa pravde, a faraon nevjere ne može se nadati da će prepoznati ruku Mojsija istine. Baš kako On kaže: “Nitko ne zna značenje toga osim Boga i onih koji su dobro obdareni znanjem.” Pa ipak, zatražili su tumačenje Knjige od onih koji su umotani u velove i odbili su zatražiti prosvjetljenje od vrela spoznaje.

A kad su završili Mojsijevi dani, a svjetlo je Isusovo, zasjavši iz osvita Duha, obasjalo svijet, svi ljudi Izraela ustadoše u prosvjedu protiv Njega. Vikali su da On, Čiji je dolazak Biblija prorekla, mora obznaniti i ispuniti Mojsijeve zakone, dok je ovaj mladi Nazarećanin, koji je polagao pravo na položaj božanskoga Mesije, poništio zakon rastave i poštivanja Sabata – najstrože od svih zakona Mojsijevih. Nadalje, što je sa znakovima Objave koja tek treba doći? Ti ljudi Izraela do dana današnjega još očekuju onu Objavu koju je Biblija prorekla! Koliko li se Objava Svetosti, koliko Otkrivatelja vječnoga svjetla, pojavilo od Mojsijeva vremena, pa ipak Izrael, obavijen najgušćim velovima sotonske mašte i lažnih zamisli, još uvijek očekuje da se idol koji je djelo njegovih ruku pojavi sa onim znacima koje je on sâm (Izrael) zamislio! Tako ih je Bog sputao zbog njihovih grijeha, ugasio u njima duh vjere i mučio ih plamenom najdubljeg ognja. A sve to ni zbog kojeg drugog razloga nego samo zato jer je Izrael odbio shvatiti smisao onih riječi koje su bile otkrivene u Bibliji a odnose se na znakove dolazećeg Otkrivenja. Budući da nikada nije shvatio njihovo pravo značenje, a, kako se izvana čini, ti se događaji nikad nisu zbili, Izrael je, stoga, ostao lišen prepoznavanja ljepote Isusove i viđenja lica Božjega. I oni još uvijek čekaju Njegov dolazak! Od pamtivijeka pa sve do dana današnjega, sva plemena i narodi zemlje držali su se takvih izmišljenih i nedoličnih misli lišavajući se tako bistrih voda koje teku iz izvora čistoće i svetosti.

Otkrivajući ova otajstva, u Našim smo ranijim Pločama koje su bile namijenjene jednom prijatelju na melodioznom jeziku Hijáza, citirali nekoliko stihova otkrivenih drevnim Prorocima. I sada, odgovarajući na tvoj zahtjev, ponovno ćemo citirati na ovim stranicama te iste stihove, ovoga puta izrečene čudesnim riječima Iraka, da bi se možda ljuta žeđ u divljini udaljenosti mogla utažiti oceanom božanske prisutnosti, a da oni koji venu u pustoši odvojenosti budu odvedeni u dom vječnog ponovnog sjedinjenja. Tako se mogu rastjerati magle zablude, a blistavo svjetlo božanskoga vodstva može zasjati s obzora ljudskih srca. U Boga Mi polažemo Svoje pouzdanje i Njega Mi zovemo u pomoć, da bi možda iz ovoga pera poteklo ono što će obodriti duše ljudi, kako bi svi oni mogli ustati iz svojih postelja nehaja i čuti šuštanje lišća Raja, sa stabla koje je ruka božanske moći, s dopuštenjem Božjim, posadila u Ridvánu Sveslavnoga.

Onima koji su obdareni razumijevanjem jasno je i očigledno, da, kad je vatra Isusove ljubavi spalila koprene židovskih ograničenja, a Njegova vlast postala bjelodana i djelomice ostvarena, On, Otkrivatelj neviđene Ljepote, obraćajući se jednoga dana Svojim učenicima, osvrnuo se na Svoj odlazak i, izazvavši u njihovim srcima vatru žalosti, rekao im je: “Ja odlazim i opet vam dolazim.” A na drugom je mjestu rekao: “Ja idem, a drugi će vam doći Koji će vam reći sve što vam ja nisam rekao i ispuniti sve što sam vam ja kazao.” Obje ove izjave imaju samo jedno značenje, kad bi samo s božanskim uvidom promislio o Objavama Božjeg Jedinstva.

Svaki promatrač koji razabire prepoznat će da su u Dispenzaciji Kur’ana oboje, i Knjiga i Učenje Isusovo potvrđeni. A što se tiče imena, Muhamed je Sâm izjavio: “Ja sam Isus.” On je priznao istinitost znakova, proročanstava i riječi Isusovih i svjedočio da su svi bili od Boga. U tom smislu, niti osoba Isusova niti Njegovi spisi ne razlikuju se od one Muhameda i Njegove svete Knjige, utoliko što i jedan i drugi brane Božju Stvar, hvale Njega i otkrivaju Njegove zapovijedi. Tako je i Sâm Isus izjavio: “Ja odlazim i opet vam dolazim.” Promisli o suncu. Kad bi ono sada reklo: “Ja sam sunce od jučer”, govorilo bi istinu. A kad bi, imajući na umu protjecanje vremena, ustvrdilo da nije to nego drugo sunce, isto bi tako govorilo istinu. Na isti način, kad bi se reklo da su svi dani jedan te isti dan, to je ispravno i istinito. A kad bi bilo rečeno da se razlikuju s obzirom na njihova imena i oznake, to bi opet bilo točno. Jer, iako su oni jednaki, ipak u svakome od njih mogu se prepoznati različite oznake, specifična svojstva, poseban značaj. Zamisli, prema tome, različitost, raznovrsnost i jedinstvo odlika raznih Objavitelja svetosti, da bi mogao shvatiti natuknice Tvorca svih imena i značajki o otajstvima različitosti i jedinstva, i otkriti odgovor na tvoje pitanje zašto se ta vječna Ljepota u različitim vremenima nazivala raznim imenima i naslovima.

Poslije su Isusovi pratioci i učenici pitali Isusa o onim znacima koji imaju najaviti povratak Njegove objave. Kad će se, pitali su, to dogoditi? Nekoliko su puta pitali tu Ljepotu kojoj nema ravne, i, svaki je put On odgovorio spominjući poseban znak koji bi trebao najaviti dolazak obećane Dispenzacije. O ovome svjedoče zapisi četiri Evanđelja.

Ovaj kojemu su naudili, navest će samo jedan primjer, prenoseći tako čovječanstvu, Boga radi, ona bogatstva koja se još kriju u riznici skrivenog i svetoga Stabla, da ne bi smrtni ljudi ostali lišeni svojega udjela u besmrtnim plodovima, a da bi dosegnuli kapi rose voda vječnoga života koje su, iz Bagdada, “Boravišta Mira”, milostivo zajamčene cijelom čovječanstvu. Mi ne tražimo ni priznanje ni nagradu. “Mi hranimo vaše duše Boga radi; ne tražimo od vas ni naknadu ni zahvale.” Ovo je hrana koja daje vječni život onima čista srca i prosvijetljena duha. Ovo je kruh o kojemu je rečeno: “Gospodine, pošalji nam Tvoj kruh s nebesa.” Ovaj kruh nikada neće biti uskraćen onima koji ga zaslužuju, niti će ga ikada uzmanjkati. On vječno raste na stablu milosti, on se u svakom dobu spušta s nebesa pravde i milosrđa. Baš kako je On rekao: “Ne vidite li s čime Bog uspoređuje dobru riječ? S dobrim stablom, čiji je korijen čvrsto urastao, a grane sežu do nebesa, dajući plod u svakom godišnjem dobu.”

O, šteta bi bila da se čovjek liši toga božjeg dara, tog neprolaznog obilja, tog vječnoga života. Dolikuje mu hvaliti tu hranu koja dolazi s nebesa, da bi, možda, kroz čudesne milosti Sunca Istine mrtvi mogli oživjeti, a usahle se duše obodriti beskonačnim Duhom. Pohitaj, o, brate moj, da, dok još ima vremena, naše usne okuse gutljaj besmrtnosti, jer lahor života, koji sada puše iz grada Voljenoga, ne može potrajati, a rijeka svetog izričaja koja teče mora se zaustaviti, i vrata Ridvana ne mogu vječno ostati otvorena. Zacijelo će doći dan kad će se Rajski Slavuj vinuti i odletjeti iz zemaljskoga boravišta svojemu nebeskom gnijezdu. Njegova se pjesma tada više neće čuti, a ljepota ruže više neće sjati. Stoga, iskoristi čas, prije no što se iscrpi slava božanskoga proljeća, a Ptica Vječnosti prestane cvrkutati svoju pjesmu, da tvoj unutarnji sluh ne propusti čuti njegov zov. Ovo je Moj savjet tebi i onima koje Bog ljubi. Tko god poželi neka se okrene k tome, a tko god poželi okrenuti se od toga, neka tako učini. Bog, uistinu, ne ovisi o bilo komu i o onome što bilo tko može vidjeti ili o tome svjedočiti.

To su pjesme koje je pjevao Isus, Sin Marijin, riječima veličanstvene snage u Ridvanu Evanđelja, otkrivajući one znakove koji su imali najaviti dolazak Objave nakon Njega. U prvom Evanđelju po Mateju zabilježeno je: a kad upitaše Isusa o znacima Njegova dolaska, reče im: “Odmah poslije nevolje tih dana sunce će se pomračiti, mjesec neće sjati, a s neba će zvijezde padati i nebeska zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima znak Sina Čovječjega; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom…” Protumačeno na perzijskome značenje ovih riječi je sljedeće: Kad se dogode ugnjetavanje i nevolje koje imaju zadesiti čovječanstvo, sunce neće moći zasjati, mjesec neće davati svjetla, zvijezde s nebesa padat će na zemlju, i zatrest će se stupovi zemlje. U tom će se času znaci Sina Čovječjega pojaviti na nebu, to jest, obećana će Ljepota i Tvar Života, tamo gdje se ti znaci pojave, istupiti iz kraljevstva nevidljivoga u vidljivi svijet. I On kaže: u tom će času sva plemena i narodi koji žive na zemlji proplakati i zakukati i vidjet će božansku Ljepotu kako dolazi s nebesa, na oblacima, sa snagom, sjajem i veličanstvenošću, šaljući Svoje anđele glasnim zvukom trublje. Na sličan način, u ostala tri Evanđelja, po Luki, Marku i Ivanu, zabilježene su iste tvrdnje. Kako Smo se detaljno na njih pozvali u Našim Pločama objavljenima na arapskom jeziku, ne spominjemo ih na ovim stranicama i ograničili Smo se na samo jednu referencu.

Budući da kršćanski duhovnici nisu shvatili značenje ovih riječi i nisu prepoznali njihov cilj i svrhu, držeći se doslovnog tumačenja riječi Isusovih, bili su lišeni izljeva milosti Muhamedova Otkrivenja i njegovih obilnih darova. Neuki u kršćanskoj zajednici, slijedeći primjer vođa svoje vjere isto su tako bili lišeni pogleda na ljepotu Kralja Slave, budući da se znakovi koji su trebali pratiti osvit sunca Muhamedanske Dispenzacije u stvari nisu pojavili. Tako je prošlo mnogo vremena i mnoga stoljeća minuše, a najčišći Duh povukao se u boravišta svoje drevne vrhovne vladavine. Još je jednom vječni Duh puhnuo u mističnu trublju i učinio da mrtvi iz svojih grobnica nesmotrenosti i zablude pohitaju u kraljevstvo vodstva i milosti. Pa ipak, ta zajednica onih koji iščekuju još uvijek viče: Kad će se to dogoditi? Kad će se Obećani, predmet našeg iščekivanja, objaviti da bismo mogli ustati za pobjedu Njegove Stvari, da bismo mogli žrtvovati našu bit Njega radi, da bismo mogli dati svoje živote na Njegovu putu? Isto su tako, takva kriva maštanja učinila da druge zajednice odlutaju od Kawthara, rajske rijeke beskonačne Milosti Proviđenja i budu zaokupljene svojim vlastitim dokonim mislima.

Osim ovog ulomka, postoji u Evanđelju još jedan stih u kojem On kaže: “Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje zasigurno neće proći.” Tako su sljedbenici Isusovi razumjeli da zakon Evanđelja nikada neće biti poništen i da će, kad god se obećana Ljepota objavi i svi se znaci otkriju, On morati iznova potvrditi i uspostaviti zakon proglašen u Evanđelju tako da u svijetu ne ostane ni jedna druga vjera osim Njegove vjere. To je njihovo temeljno vjerovanje. I njihovo je uvjerenje takvo, da, kad bi se objavila osoba sa svim obećanim znacima i propovijedala nešto što je suprotno slovu zakona Evanđelja, oni bi ga se bez dvojbe morali odreći, odbiti podrediti se njegovu zakonu, proglasiti ga nevjernikom i ismijati. Dokaz tomu je ono što se dogodilo kad se objavilo sunce Muhamedanskoga Otkrivenja. Da su oni od Božjih Objavitelja u svakoj Dispenzaciji ponizno zaiskali pravo značenje tih riječi otkrivenih u svetim knjigama – riječi čije je pogrešno shvaćanje lišilo ljude prepoznavanja Sadratu’l-Muntahá, krajnje Svrhe – zasigurno bi bili dovedeni do svjetla Sunca istine i otkrili bi otajstva božanske spoznaje i mudrosti.

Ovaj će sluga sada s tobom podijeliti kap rose iz neiscrpnog oceana istina pohranjenih u ovim svetim riječima, ne bi li srca koja razabiru mogla shvatiti sve što nagovješćuju i podrazumijevaju izričaji Objava Svetosti, kako ih neodoljiva uzvišenost Riječi Božje ne bi spriječila da dosegnu ocean Njegovih imena i svojstava, niti ih lišila prepoznavanja Svjetiljke Božje koja je sjedište otkrivenja Njegove slavljene Biti.

Glede riječi – “Odmah poslije nevolje tih dana” – one se odnose na vrijeme kad će ljudi biti ugnjetavani i patiti, vrijeme kad tragova Sunca Istine i plodova Stabla Spoznaje i Mudrosti među ljudima neće više biti, kad uzde čovječanstva padnu u ruke budalastih i neukih, kad portali božanskog jedinstva i razumijevanja – suštinske i najviše svrhe u stvaranju – budu zatvoreni, kad sigurno znanje uzmakne pred jalovom uobraziljom, a korupcija prisvoji položaj pravičnosti. Stanju poput takvoga svjedočimo danas, kad su uzde svake zajednice pale u ruke budalastih vođa, koji vladaju prema svome hiru i želji. Na njihovu jeziku spomen Boga postao je prazno ime, a među njima Njegova Sveta Riječ postade mrtvo slovo. Takav je utjecaj njihovih želja, da je svjetiljka svijesti i razuma ugasla u njihovim srcima, iako su prsti božanske moći otključali portale spoznaje Božje, a svjetlo božanskog znanja i nebeske milosti obasjalo i nadahnulo bit svega stvorenoga tako da su u svakome i svemu otvorena vrata spoznaje, a u svakoj čestici objavljeni su tragovi sunca. Pa ipak, unatoč svim tim mnogostrukim objavama božanske spoznaje, koje su obavile svijet, oni još uvijek zamišljaju da su vrata spoznaje zatvorena i da su presahnuli izljevi milosti. Držeći se jalove uobrazilje, oni su odlutali daleko od ‘Urvatu’l-Vuthqáa božanske spoznaje. Čini se da njihova srca nisu naklonjena spoznaji i njezinim vratima, niti razmišljaju o njenim objavama, jer su u jalovoj uobrazilji pronašli vrata koja vode do zemaljskih bogatstava, dok u objavama Otkrivatelja Znanja ne nalaze ništa do li samopožrtvovanja. Stoga se oni, prirodno, čvrsto drže prvoga, a bježe od drugoga. Premda u svom srcu prepoznaju da je Zakon Božji jedan te isti, ipak sa svih strana daju nove naloge i u svakom dobu proglašavaju novi propis. Nema dvojice koji će se složiti oko jednog te istog zakona jer ne slijede Boga nego svoju vlastitu želju i ne kroče drugim putem osim putem zablude. U funkciji vodstva su prepoznali krajnji cilj svojih nastojanja, a oholost i bahatost drže najvećim ispunjenjem želje svojega srca. Svoje su prljave spletke postavili iznad božanskog propisa, odrekli se podvrgavanja volji Božjoj, zaokupili se sebičnim kalkulacijama i krenuli putem licemjernih. Svom svojom snagom i moći trude se osigurati se u svojim sitnim poslovima, u strahu da i najmanja sramota ne potkopa njihov autoritet ili ukalja sjaj njihove veličine. Kad bi oko bilo prosvijetljeno i pomazano melemom spoznaje Božje, zacijelo bi otkrilo da su se brojne pohlepne zvijeri okupile i vrebaju strvinu ljudskih duša.

Koje je “ugnjetavanje” veće od onoga koje se ponavlja? Koje je “ugnjetavanje” tužnije od onoga kad duša traži istinu i želi dosegnuti spoznaju Božju, a ne zna gdje i od koga da je traži? Jer mišljenja se jako razlikuju, a putovi do Boga su se umnožili. To “ugnjetavanje” bitno je obilježje svakog Otkrivenja. Dok do njega ne dođe, neće se objaviti Sunce Istine. Jer osvit jutra božanskoga vodstva mora uslijediti nakon mraka noći zablude. Zato se u svim kronikama i pripovijestima spominju ti događaji, naime da će nepravičnost prekriti površinu zemlje i da će tama obaviti čovječanstvo. Budući da su te predaje dobro poznate i da je cilj ovoga sluge biti kratak, On će se uzdržati od navođenja teksta tih predaja.

Kad bi se to “ugnjetavanje” (koje doslovno znači pritisak) tumačilo tako da će se zemlja stisnuti, ili kad bi dokona uobrazilja zamislila da će slične nesreće zadesiti čovječanstvo, bilo bi jasno i bjelodano da do takvih zbivanja nikada neće doći. Oni bi se, pak, zacijelo pobunili, tvrdeći da taj preduvjet božanskog otkrivenja nije objavljen. Takva je bila i još uvijek jest njihova tvrdnja. A, u stvari, “ugnjetavanje” (nevolja) znači nedostatak sposobnosti da se stekne duhovno znanje i pojmi Riječ Božja. Time se misli da, kad Zvijezda Danica Istine zađe i otiđu zrcala koja odražavaju Njezinu svjetlost, čovječanstvo će zadesiti “ugnjetavanje” i nedaće, i ljudi neće znati gdje potražiti vodstvo. Zato te Mi upućujemo u tumačenje predaja i otkrivamo ti otajstva božanske mudrosti ne bi li shvatio njihovo značenje i postao jedan od onih koji su ispili pehar božanske spoznaje i razumijevanja.

A sada, glede Njegovih riječi – “Sunce će se pomračiti, mjesec neće sjati, a s neba će zvijezde padati.” Pod pojmovima “sunce” i “mjesec”, koji se spominju u spisima Proroka Božjih, ne podrazumijevaju se samo sunce i mjesec vidljivoga svemira. Naprotiv, mnogostruka su značenja koja su oni namijenili tim pojmovima. U svakom primjeru pridjeli su im posebno značenje. Tako, posebno je značenje pojma “sunce” kad govorimo o Suncima Istine Koja izlaze iz osvita drevne slave i ispunjaju svijet obiljem milosti iz visine. Ta Sunca Istine su univerzalne Objave Božje u svjetovima Njegovih imena i svojstava, baš kao što vidljivo sunce koje potpomaže, po nalogu Boga, Istinskoga, Obožavanoga, razvitak svega na zemlji, drveća, plodova i njihovih boja, minerala zemlje, i sve što se nalazi u svijetu stvaranja, tako i ova božanska Svjetla, svojom brižnom ljubavlju i odgojnim utjecajem, omogućuju postojanje i objavu stabala božanskog jedinstva, plodova Njegove jednosti, lišća nevezanosti, cvjetova spoznaje i osvjedočenja i mirte mudrosti i izričaja. Tako se izlaskom ovih Sjajnih Nebeskih Tijela Božjih svijet obnovi, poteku vode vječnoga života, podignu se valovi ljubavi, skupe se oblaci milosti i lahor obilja zapuše nad svime stvorenim. Toplina tih Božjih Nebeskih Tijela i besmrtne vatre koje oni pale, uzrokuju da svjetlo ljubavi Božje žarko usplamti u srcu čovječanstva. Obilnom milošću ovih Simbola Nevezanosti Duh života vječnoga udahnut je u tijela mrtvih. Zasigurno je vidljivo sunce samo znak sjaja te Danice Istine, toga Sunca Kojemu nikada neće biti ravna, slična niti takmaca. Kroz Njega sve stvari žive, kreću se i postoje. Njegovom su milošću objavljene i Njemu se sve vraćaju. Od Njega su potekle sve stvari i riznicama Njegova otkrivenja sve se utječu. Od Njega su potekla sva stvorenja i u spremišta Njegova zakona ponovo su se vratila.

Razlog tome da se čini kako su ta Svjetla ponekad bila ograničena određenim imenima i svojstvima, kako si već vidio i sada primjećuješ, samo je nesavršeno i ograničeno poimanje nekih umova. Ta su Sjajna Nebeska Tijela u svim vremenima bila i vječno će biti iznad svakog imena kojima ih slave, i svetija od svakog svojstva koje ih opisuje. Bit nijednoga imena ne može se nadati pristupu dvoru njihove svetosti, niti će se ikada najviše i najčišće od svih svojstava približiti njihovom kraljevstvu slave. Neizmjerno visoko su Proroci Božji iznad poimanja ljudi koji ih nikada ne mogu spoznati osim po Njima Samima. Daleko bilo od Njegove slave da Njegovi Odabranici budu uzveličani zbog bilo čega drugoga do li zbog svoje vlastite osobe. Slava je njihova viša od hvale ljudi, uzvišeni su oni daleko iznad ljudskog razumijevanja!

Pojam “sunca” mnogo se puta u zapisima “neokaljanih Duša” koristio za Proroke Božje, te svijetle Simbole Nevezanosti. Među tim spisima su i sljedeće riječi zabilježene u “Molitvi Nudbihovoj”: “Kamo su otišla blistava Sunca? Kuda su otišli ti sjajni Mjeseci i treptave Zvijezde?” Tako je postalo jasno da pojmovi “sunce”, “mjesec” i “zvijezde” prvenstveno označavaju Proroke Božje, svece i njihove pratitelje, ta Svijetla Nebeska Tijela, svjetlo Čijega je znanja obasjalo svjetove vidljivoga i nevidljivoga.

Drugo značenje ovih pojmova odnosi se na vjerske vođe, duhovnike, ranije Dispenzacije koji žive u danima prijašnjih Otkrivenja i koji u svojim rukama drže uzde religije. Budu li ti duhovnici prosvijetljeni svjetlom kasnijih Otkrivenja, Bogu će biti prihvatljivi i sjat će vječnim svjetlom. U protivnom, bit će proglašeni pomračenima, i premda su naizgled vođe ljudi, budući da kao i vjerovanje i nevjerovanje, vodstvo i zabluda, sreća i bijeda, svjetlost i tama, svi ovise o konačnom sudu Onoga Koji je Danica Istine. Tko god od duhovnika svakoga doba, na Sudnji dan, primi svjedočanstvo vjere iz Izvora istinske spoznaje, on će zaista postati primatelj istinskog razumijevanja. Inače, bit će proglašen krivim zbog nerazboritosti, poricanja, svetogrđa i tlačenja.

Jasno je i bjelodano svakom promatraču koji razabire da kao što svjetlost zvijezde blijedi pred blistavim sjajem sunca, isto tako i svijetlo nebesko tijelo zemaljskoga znanja, mudrosti i razumijevanja nestaje u ništavilu kad se nađe licem u lice s blistavim sjajem Sunca Istine, Danice božanskoga prosvjetljenja.

Pojam “sunce” koristio se za vjerske vođe zbog njihova uzvišena položaja, njihove slave i dobra glasa. Takvi su svi opće poznati duhovnici svakoga doba, koji govore s autoritetom i čija je slava sigurno uspostavljena. Kad bi nalikovali Suncu Istine, zacijelo bi bili ubrojeni među najuzvišenije među svim svjetlima nebeskim; ovako, treba ih prepoznati kao središta paklene vatre. Kao što On kaže: “Uistinu, i sunce i mjesec osuđeni su na mučenje paklenim ognjem”. Bez sumnje si upoznat sa tumačenjem pojmova “sunce” i “mjesec” koji se spominju u ovom stihu; stoga nema potrebe da se na njih pozivam. A tko god pripada uz ovo “sunce” i “mjesec”, to jest, slijedi primjer tih vođa te lice okreće ka laži, a odvraća ga od istine, taj, bez sumnje, izlazi iz paklenoga mraka i u njega se vraća.

A sada, o, tragaču, dolikuje nam da se čvrsto uhvatimo ‘Urvatu’l-Vuthqáa ne bismo li možda iza sebe ostavili mračnu noć zablude i prigrlili osvit sjaja božanskoga vodstva. Zar nećemo pobjeći od lica poricanja i potražiti sigurno utočište osvjedočenja? Zar se nećemo osloboditi užasa sotonske tmine i pohitati ka izlazećem svjetlu nebeske Ljepote? Tako ti darujemo plod sa Stabla božanske spoznaje da bi mogao veselo i radosno obitavati u Ridvánu božanske mudrosti.

Pod pojmovima “sunce” i mjesec” misli se i na one zakone i učenja koje je uspostavljala i proglašavala svaka Dispenzacija kao što su zakoni molitve i posta. Oni su, prema pravu Kur’ana, a nakon što se ljepota Proroka Muhameda skrila za koprenom, smatrani temeljnim i obvezujućim zakonima Njegove Dispenzacije. O ovome svjedoče tekstovi predaja i kronika, a na koje se zbog njihove opće poznatosti ovdje ne trebamo pozivati. Nipošto, u svakoj se Dispenzaciji zakon molitve naglašavao i univerzalno provodio. Tome svjedoče pisane predaje pripisane svjetlima koja su proizašla od Danice Istine, biti Proroka Muhameda.

U predajama je uvriježena činjenica da je u svim Dispenzacijama zakon molitve sačinjavao temeljni element Otkrivenja svih Proroka Božjih – zakon čiji su se forma i običaj prilagođavali različitim zahtjevima svakoga doba. Budući da je svako sljedeće Otkrivenje ukidalo običaje, navike i učenja koja su bila jasno specifično i čvrsto uspostavljena u ranijoj Dispenzaciji, i oni su u skladu s time simbolično nazivani pojmovima “sunce” i “mjesec”. “Da bi ti On mogao pokazati tko se od vas ističe djelima.”

Nadalje, u predajama su se pojmovi “sunce” i “mjesec” primjenjivali na molitvu i post, kako je rečeno: “Post je prosvjetljenje, molitva je svjetlo.” Jednoga Nam je dana u posjetu došao poznati duhovnik. Dok Smo s njime razgovarali on se pozivao na navedenu predaju. Rekao je: “Budući da post uzrokuje porast topline u tijelu uspoređuje se sa svjetlom sunca; a kako molitva uvečer osvježava čovjeka, uspoređuje se sa sjajem mjeseca.” Tako Smo shvatili da taj jadni čovjek nije bio obdaren niti kapljom iz oceana pravog razumijevanja i da je odlutao daleko od gorućega Grma božanske mudrosti. Potom Smo mu se pristojno obratili riječima: “Tumačenje koje je vaša časnost dalo ovoj predaji uobičajeno je među ljudima. Ne bi li se ona mogla drugačije protumačiti?” On Nas je upitao: “Kakvo bi ono moglo biti?” Odgovorili Smo: “Muhamed, Pečat među Prorocima i najistaknutiji među Božjim Odabranicima usporedio je Dispenzaciju Kur’ana sa nebom, zbog njene uzvišenosti, njena vrhunskog utjecaja, njene veličanstvenosti i činjenice da ona obuhvaća sve religije. Pa, kao što sunce i mjesec čine najsjajnija i najistaknutija nebeska tijela na nebu, tako su isto na nebu religije Božje dvije sjajne kugle – post i molitva. “Islam je nebo; post je njegovo sunce, a molitva njegov mjesec.”

To je svrha koja se nalazi u pozadini simboličnih riječi Objava Božjih. Dakle, primjenu pojmova “sunce” i “mjesec” na već spomenute stvari pokazali su i opravdali tekstovi svetih stihova i zabilježenih predaja. Otuda je jasno i bjelodano da riječi “sunce će se pomračiti, mjesec neće sjati, a s neba će zvijezde padati” označavaju samovolju duhovnika i poništenje zakona koje je čvrsto uspostavilo božansko Otkrivenje, a sve je to, simboličnim jezikom, zasjenila Objava Božja. Nitko osim pravičnih neće piti iz ovoga pehara, nitko osim pobožnih neće u tome imati udjela. “Pravični će piti iz pehara ugrijanog na vrelu kamfora.”

Neupitno je da se u svakom sljedećem Otkrivenju “sunce” i “mjesec” učenja, zakona, zapovijedi i zabrana koje je uspostavila prethodna Dispenzacija i koji su zasjenili ljude toga doba, pomrače, to jest, iscrpe se i izgube svoj utjecaj. Promisli sad, da su ljudi Evanđelja prepoznali značenje simboličnih pojmova “sunce” i “mjesec”, da su tražili, za razliku od divljih i izopačenih, prosvjetljenje od Onoga Koji je Otkrivatelj božanskoga znanja, zacijelo bi proniknuli u svrhu ovih pojmova i ne bi ih obavila i tištila tama njihovih sebičnih želja. Da, ali zato što nisu zatražili istinsko znanje iz samoga njegovog Izvora, nestali su u opasnoj dolini samovolje i krivovjerja. Još uvijek se nisu probudili da vide da su objavljeni svi prorečeni znakovi, da je obećano Sunce izašlo nad obzorjem božanskog Otkrivenja, a da su “sunce” i “mjesec” učenja, zakona, i učenosti ranije Dispenzacije potamnili i zašli.

A sada, nepomična pogleda i postojanih krila stupi na put osvjedočenja i istine. “Reci: To je Bog; potom ih pusti da se zabavljaju svojim sitničarenjem.” Dakle, hoćeš li se ubrojiti među one Njegove pratitelje o kojima On kaže: “Oni koji kažu ‘Bog je naš Gospodin’ i postojano nastavljaju na Njegovu putu, na njih će se uistinu spustiti anđeli.” Tada ćeš svjedočiti svim tim otajstvima svojim vlastitim očima.

O, moj brate! Zakorači duhovnim korakom da bi, brzo poput treptaja oka mogao jurnuti bespućima udaljenosti i lišenosti, doseći Ridván vječnoga sjedinjenja i u jednom dahu družiti se s nebeskim Duhovima. Jer ne možeš se nadati da ćeš ikada ljudskim stopama prijeći nemjerljive udaljenosti, niti postići svoj cilj. Mir neka bude s onim kojega svjetlo istine vodi ka potpunoj istini i koji, u ime Božje, stoji na stazi Njegove Stvari, na obali istinskog razumijevanja.

Ovo je značenje svetoga stiha: “Ali ne! Kunem se Gospodinom Istokâ i Zapadâ”, budući da se vjeruje da svako “Sunce” ima svoje posebno mjesto izlaska i zalaska. A kako tumači Kur’ana nisu uspjeli shvatiti simboliku značenja riječi “Sunca”, bilo im je teško protumačiti citirani tekst. Neki su, zahvaljujući činjenici da sunce svakoga dana izlazi na različitoj točki, smatrali da su zato pojmovi “istok” i “zapad” upotrijebljeni u množini. Drugi su pisali da se ovim stihom misli na četiri godišnja doba, budući da se točke izlaska i zalaska sunca mijenjaju s promjenom godišnjih doba. Tolika je dubina njihova razumijevanja! Ipak, i dalje pripisuju pogreške i lakomislenost tim Draguljima znanja, tim nepogrešivim i najčišćim Simbolima mudrosti.

Jednako tako, ti se trudi shvatiti iz ovih lucidnih, moćnih, uvjerljivih i nedvosmislenih tvrdnji značenje “raskola nebesa” – što je jedan od znakova koji moraju najaviti dolazak posljednjega Časa, Dana Uskrsnuća. Kao što je On rekao: “Kad se nebesa raspuknu.” Pod “nebesima” se misli na božansko Otkrivenje, koje se uzdiže sa svakom Objavom i lomi sa svakom sljedećom. Kad se nebesa “raspuknu”, znači da je prethodna Dispenzacija prevladana i poništena. Kunem se Bogom! To da se nebesa raspuknu, onome koji razlučuje, čin je moćniji od raskola neba! Razmisli malo. To da je božansko Otkrivenje koje je godinama sigurno uspostavljeno, pod čijom su sjenom odgajani svi koji su ga prigrlili, svjetlom čijega su zakona naraštaji ljudi bili disciplinirani, izvrsnost čije riječi su ljudima prenosili njihovi očevi, na takav način da ljudsko oko nije gledalo ništa do li prevladavajućeg utjecaja njegove milosti, a uho smrtnika nije čulo ništa do li gromke veličanstvenosti njegove zapovijedi – koji je čin moćniji od onoga da takvo Otkrivenje, snagom Božjom, bude “raskoljeno” i ukinuto pojavom jedne duše? Promisli, nije li to čin moćniji od onoga što su bijedni i budalasti ljudi zamišljali da “raspuknuće nebesa” znači?

Štoviše, razmisli kako je težak i gorak bio život tih Otkrivatelja božanske Ljepote. Promisli kako su se sami i bez tuđe pomoći suočavali sa svijetom i svim njegovim narodima i obznanjivali Zakon Božji! Bez obzira koliko su surovi bili progoni kojima su bile izložene te svete, te dragocjene i nježne Duše, one su ipak ostale, u punini moći tih progona, strpljive i unatoč njihovoj nadmoći, patile su i izdržale.

Isto tako, potrudi se shvatiti značenje izraza “mijenjanje zemlje”. Znaj da bez obzira na koja su se srca izlili pljuskovi milosti, lijući sa “neba” božanskog Otkrivenja, zemlja tih srdaca uistinu se pretvorila u zemlju božanskoga znanja i mudrosti. Kakve je mirte jedinstva proizvelo tlo njihovih srca! Kakve su cvjetove istinskoga znanja i mudrosti iznjedrile njihove prosvijetljene grudi! Da je zemlja njihovih srca ostala nepromijenjena, kako bi takve duše koje nisu bile poučene niti jednom slovu, niti srele ikakva učitelja, ni pohađale bilo kakvu školu, mogle izreći takve riječi i pokazati takvo znanje koje nitko nije mogao pojmiti? Izgleda da su bili izliveni od gline beskonačnoga znanja, umiješeni s vodom božanske mudrosti. Zato je kazano: “Znanje je svjetlo kojim Bog obasjava srce svakoga koga On hoće.” To je ta vrsta znanja koja jest i oduvijek je bila hvalevrijedna, a ne ograničeno znanje koje je iskočilo iz velovima zastrtih i pomračenih umova. To ograničeno znanje oni čak kradom posuđuju jedni od drugih i oholo se njime ponose!

Kad bi se bar srca ljudi mogla očistiti od tih ograničenja koje su ljudi stvorili i od mračnih misli koje su im nametnute, možda bi se prosvijetlili svjetlom Sunca istinskoga znanja i pojmili otajstva božanske mudrosti. Promisli sad, da je suha i jalova zemlja tih srdaca ostala nepromijenjena, kako bi oni ikada mogli postati Primateljima božanske Biti? Tako je On rekao: “Na dan kad se zemlja promijeni u drugu zemlju.”

Lahor obilja Kralja stvaranja učinio je da se čak i zemlja promijeni, kad biste samo u svojim srcima promislili o otajstvima božanskog Otkrivenja.

A sada, pojmi značenje ovoga stiha: “Cijela će zemlja na Dan uskrsnuća u šaku Njegovu stati, a u desnoj će Mu ruci nebesa biti smotana. Hvaljen bio On! I uzvišen daleko iznad dionika koje Mu ljudi pridružuju!” Sada budi pošten u svojoj prosudbi. Kad bi ovaj stih imao značenje za koje su ljudi pretpostavili da ga ima, netko bi mogao upitati, kakve bi koristi čovjek od toga imao? Štoviše, jasno je i bjelodano da ni jedna ruka koju ljudsko oko može vidjeti ne može počiniti takva djela ili bi se mogla pripisati uzvišenoj Biti jednoga pravoga Boga. Ne, priznati takvu stvar nije drugo do li svetogrđe, krajnje iskrivljavanje istine. No, kad bismo pretpostavili da se ovim stihom misli na Objave Božje, koji će biti pozvani na Sudnji dan da čine takva djela, i to se čini daleko od istine, a zasigurno od toga nema koristi. Naprotiv, pod pojmom “zemlja” misli se na zemlju razumijevanja i znanja, a pod “nebesima” na nebesa božanskog Otkrivenja. Promisli sad kako je On jednom rukom, Svojim moćnim stiskom pretvorio zemlju ranije otkrivenoga znanja i razumijevanja, u običnu hrpicu, a drugom razasuo novu i silno uzvišenu zemlju u srca ljudi, čineći tako da najsvježiji i najljepši cvjetovi i najsnažnije i najviše drveće nikne iz prosvijetljenih njedara čovjekovih.

Na isti način, promisli o tome kako su uzvišena nebesa Dispenzacija iz prošlosti bila desnicom moći smotana zajedno, kako su se Božjom zapovijedi nebesa božanskog Otkrivenja uzvisila i bila urešena suncem, mjesecom i zvijezdama Njegovih čudesnih zapovijedi. Takva su otajstva Riječi Božje, koja su razotkrivena i objavljena kako bi ti možda mogao pojmiti jutarnje svjetlo božanskoga vodstva, i mogao ugasiti, snagom uzdanja i odbacivanja, svjetiljku dokone uobrazilje, jalovih maštanja, oklijevanja i sumnje, te uzmogao užgati, u najdubljoj izbi svojega srca, novorođeno svjetlo božanskoga znanja i osvjedočenja.

Znaj uistinu da je svrha koja se krije iza svih ovih simboličnih pojmova i zamršenih aluzija, koji dolaze od Otkrivatelja svete Stvari Božje, bila provjeriti i kušati narode svijeta; da bi se mogla razlučiti zemlja čistih i prosvijetljenih srca od prolazna i jalova tla. Od pradavnih vremena takav je bio put Božji među Njegovim stvorenjima i o tome svjedoče zabilješke svetih knjiga.

Jednako tako, promisli o otkrivenom stihu koji se donosi na “Qiblih”. Kad je Muhamed, Sunce Proroštva, prebjegao od osvita Batháa ka Yathribu, On je, dok se molio, nastavio okretati Svoje lice ka Jeruzalemu, svetome gradu, sve do vremena kad su Židovi počeli izgovarati riječi nedostojne Njega – riječi, koje da se spomenu, ne bi pristajale ovim stranicama i zamorile bi čitatelja. Muhamed se jako gnušao tih riječi. Dok je udubljen u meditaciju i zadivljen, gledao prema nebu, začuo je ljupki Glas Gabrijela gdje govori: “Gledamo Te odozgo kako okrećeš svoje lice prema nebu; no, usmjerit ćemo Te prema Qiblihu što će te obradovati”. Sljedećega dana dok je Prorok zajedno sa svojim pratiocima molio podnevnu molitvu i već obavio dva propisana rekijata, ponovo se začuo Gabrijelov glas: “Okreni lice Svoje ka svetoj Džamiji”. Usred te iste molitve, Muhamed je odjednom okrenuo Svoje lice od Jeruzalema prema Kabi. Na to, duboka malodušnost iznenada obuze Prorokove pratioce. Njihova je vjera bila grubo poljuljana. Toliko je velika bila njihova uznemirenost da su mnogi, prekidajući molitvu, odbacili svoju vjeru. Zaista, Bog je izazvao tu pomutnju ni zbog čega drugog do li da provjeri i iskuša Svoje sluge. Inače, On, idealni Kralj, lako je mogao ostaviti Qiblih nepromijenjenim i učiniti da Jeruzalem ostane Točka Obožavanja u Njegovoj Dispenzaciji, ne oduzimajući tom svetom gradu odliku prihvaćenosti koje mu je bila dodijeljena.

Nijedan od mnogih Proroka, od Mojsijeve objave naovamo, koji su poslani kao Glasnici Riječi Božje, poput Davida, Isusa i drugih među uzvišenijim Objavama koji su se pojavili u razdoblju između Mojsijeva i Muhamedova Otkrivenja, nikada nisu promijenili zakon Qibliha. Ti Glasnici Gospoda stvaranja, svi do jednoga upućivali su svoje narode da se okreću u istome smjeru. U očima Boga, idealnoga Kralja, sva su mjesta na zemlji jedno te isto mjesto, izuzimajući ono mjesto kojem u danima Njegovih Objava, On odredi posebnu svrhu. Jednako kao što je On otkrio: “Istok i Zapad su Božji: zato, kamo god da se okrenete, tamo je lice Božje”. Bez obzira na istinu ovih činjenica, zašto se Qiblih trebao mijenjati, izazvavši kolebanje pratitelja Prorokovih i prouzročivši tako veliku pomutnju među njima? Da, takve stvari koje izazivaju zabrinutost u srcima svih ljudi događaju se samo zato da bi svaku dušu mogao kušati Božji kamen kušnje, da bi se moglo saznati koji su vjernici i razlučiti ih od nevjernika. Tako je On otkrio nakon raskola među ljudima: “Mi nismo odredili Qiblih da bude ono što bi Ti htio, nego da Bismo razlučili onoga tko slijedi Apostola od onoga koji se petama okreće od Njega”. “Uplašeni magarci bježe od lava”.

Kad bi ti samo na trenutak promislio o ovim izričajima u svojem srcu, zacijelo bi naišao na otključana vrata razumijevanja i ugledao svekoliko znanje i njegova otajstva otkrivene pred tobom. Takve se stvari događaju samo zato da bi se duše ljudi mogle razvijati i osloboditi iz zatočeništva sebičnosti i želje. Inače, taj je idealni Kralj u Svojoj Biti kroz vječnost bio neovisan o poimanju svih bića i nastavit će zauvijek u Svojem vlastitom Biću biti uzvišen iznad obožavanja koje mu nudi svaka duša. Samo dašak iz njegova obilja dostatan je uresiti cijelo čovječanstvo ruhom bogatstva; a jedna kap iz oceana Njegove obilne milosti dovoljna je da svim bićima podari slavu vječnoga života. No, budući da je božanska Svrha naložila da pravednike treba razlučiti od nevjernika, i sunce od sjene, stoga je On u svakom dobu na čovječanstvo izlio pljuskove kušnji iz Njegova kraljevstva slave.

Kad bi ljudi promišljali o životima drevnih Proroka, tako bi lako spoznali i shvatili puteve tih Proroka kako više ne bi bili obavijeni velom onih dijela i riječi koje su suprotne njihovim vlastitim svjetovnim željama, i tako bi spalili svaki veo koji im se ispriječi vatrom koja gori u Grmu božanskoga znanja i prebivali bi sigurno na prijestolju mira i osvjedočenja. Na primjer, Mojsije, sin ‘Imrána, jedan od uzvišenih Proroka i Autor božanski otkrivene Knjige. Dok je jednoga dana prolazio tržnicom, u Svojoj ranoj dobi, prije nego li je njegova sveta služba bila proglašena, ugledao je gdje se tuku dva čovjeka. Jedan od njih zamolio je Mojsija da mu pomogne u borbi s protivnikom. Na to se Mojsije umiješao i ubio ga. O tome svjedoče zapisi svete Knjige. Kad bismo naveli pojedinosti, one bi produžile i prekinule tijek rasprave. Glas o tom događaju pronio se gradom, a Mojsije je, kako svjedoči tekst u Knjizi, bio ispunjen strahom. I kad je upozorenje: “O, Mojsije! Uistinu, glavešine se savjetuju kako da Te pogube” doprlo do Njegovih ušiju, otišao je iz grada, te kratko boravio u Midjanu služeći Shoeba. Na povratku Mojsije je ušao u svetu dolinu, smještenu u divljini Sinaja i tamo je ugledao viziju Kralja slave sa “Stabla koje ne pripada ni Istoku ni Zapadu”. Tamo je čuo Glas Duha koji potresa dušu kako govori iz zapaljene Vatre, naređujući Mu da faraonske duše obasja svjetlom božanskoga vodstva; da bi im omogućio da se domognu nagrada božanskog ushita, oslobađajući ih iz doline sebičnosti i želje, te da bi ih naveo da uđu u spokojni grad božanske prisutnosti, oslobodivši ih, uz pomoć Salsabila odricanja, od pomutnje udaljenosti. Kad je Mojsije došao faraonu i prenio mu, po nalogu Božjem, božansku poruku, faraon mu je uvredljivo odgovorio: “Nisi li ti onaj koji je počinio ubojstvo i postao nevjernikom?” Tako je, prema riječima Gospoda veličanstvenosti, faraon rekao Mojsiju: “Kakvo si djelo Ti počinio! Ti si jedan od nezahvalnih. On (Mojsije) je odgovorio: ‘Uistinu, učinio sam to, i bio sam od onih što griješe. I pobjegao sam od tebe kad sam te se uplašio, ali Moj Mi je Gospod dao mudrost i učinio Me jednim od Njegovih Apostola.’”

A sad u svome srcu promisli o tome kakvu je pomutnju Bog izazvao. Razmisli o čudnim i mnogostrukim kušnjama kojima On kuša Svoje sluge. Razmotri kako je On iznenada izabrao među svojim slugama i povjerio uzvišeno poslanje božanskoga vodstva Onome za Kojega se znalo da je kriv za ubojstvo, Koji je i sam priznao Svoju okrutnost i Koji je dobrih trideset godina u očima svijeta bio odgajan u faraonovu domu i hranio se za njegovim stolom. Nije li Bog, svemogući Kralj, mogao odvratiti ruku Mojsijevu od ubojstva, da se krvoproliće ne bi pripisalo Njemu, izazivajući zbunjenost i odbojnost među ljudima?

Isto tako, razmisli o položaju i stanju Marijinu. Toliko je duboko bilo neshvaćanje tog prekrasnog lika, toliko tužan njezin slučaj, da je ona gorko zažalila što se ikad rodila. Ovome svjedoči sveti stih u kojem se kaže da je nakon što je rodila Isusa, Marija zaplakala zbog svojega jada i zavapila: “O, da sam barem umrla prije ovoga i bila zaboravljena, posve zaboravljena!” Kunem se Bogom! Takav vapaj slama srce i potresa biće. Takva zdvojnost duše, takav očaj nije mogao biti izazvan ničim do li osudom neprijatelja i neosnovanim prigovorima nevjernika i pokvarenjaka. Promisli, kakav je odgovor Marija mogla dati ljudima oko sebe? Kako je mogla tvrditi da je Dijete Čiji je otac bio nepoznat bilo začeto od Duha Svetoga? Stoga je Marija, taj skriveni i besmrtni Lik, uzela svoje Dijete i vratila se svome domu. Čim su je ljudi ugledali odmah su podigli glas govoreći: “O, sestro Aaronova! Tvoj otac nije bio zločest čovjek, niti je tvoja majka bila bludna.”

A sad meditiraj o tom najvećem bolu, toj tužnoj kušnji. Usprkos svim tim stvarima, Bog je na tu bit Duha, za Kojega su ljudi znali da je bez oca, prenio slavu Proroštva i Njega učinio svjedočanstvom o Bogu samome svima na nebu i na zemlji.

Vidi koliko su putevi Objava Božjih, kako je naredio Kralj stvaranja, suprotni od puteva i želja ljudi! Kako budeš počinjao poimati bit ovih božanskih otajstava, spoznavat ćeš svrhu Boga, božanskog Opčinitelja, Najljubljenijega. Smatrat ćeš riječi i djela tog svemoćnog Vrhovnoga Vladara jednim te istim; na takav način, da što god budeš vidio u Njegovim djelima, isto ćeš naći u onome što On govori, a što god iščitaš iz onoga što On govori, prepoznat ćeš u Njegovim djelima. Tako su izvana takva djela i riječi vatra osvete za zločeste, a iznutra su vode milosrđa za pravične. Kad bi se oko srca otvorilo, zacijelo bi opazilo da su riječi otkrivene s nebesa Božje volje jedno te isto s djelima koja su potekla iz Kraljevstva božanske moći.

A sada, obrati pozornost, o, brate! Kad bi se takve stvari otkrile u ovoj Dispenzaciji i takvi događaji zbili u sadašnje vrijeme, što bi ljudi učinili? Kunem se Njime Koji je istinski Odgajatelj čovječanstva i Otkrivatelj Riječi Božje da bi Ga ljudi istoga časa i neupitno proglasili nevjernikom i osudili Ga na smrt. Koliko su oni daleko od toga da čuju glas koji kaže: Jao! Jedan se Isus pojavio iz daha Duha Svetoga, a jedan Mojsije je pozvan da ispuni božanski zadanu zadaću! Kad bi se podiglo mnoštvo glasova, niti jedno uho ne bi slušalo kad bismo Mi rekli da je Djetetu bez oca dano poslanje Proroštva ili da je ubojica donio poruku od Gorućega Grma: “Zaista, zaista, ja sam Bog!”

Kad bi se otvorilo oko pravde spremno bi u svjetlu onoga što je bilo spomenuto, prepoznalo da se On, Koji je uzrok i krajnja Svrha svih ovih stvari, objavio na ovaj dan. Iako se slični događaji nisu dogodili u ovoj Dispenzaciji, ipak se ljudi još uvijek drže uzaludnih maštanja koja njeguju pokvareni. Kako su bolne optužbe iznesene protiv Njega! Kako okrutni progoni – optužbe i progoni kakve ljudi nisu ni vidjeli ni čuli!

Veliki Bože! Kad je tijek izričaja dosegao taj položaj, pogledasmo i, gle, miomirisi Božji raspršiše se iz osvita Otkrivenja, a jutarnji je lahor zapuhao iz Sabe Vječnoga. Njegove radosne vijesti ponovno razveseliše srce i dadoše nemjerljivu radost duši. On je obnovio sve stvari i donio bezbrojne i neprocjenjive darove od nespoznatljivog Prijatelja. Ruho ljudske hvale nikada neće biti dostojno Njegova otmjena stasa, a Njegovoj sjajnoj pojavi neće nikad pristajati plašt izričaja. Bez riječi On otkriva nutarnja otajstva, a ne izgovorivši ih otkriva tajne božanskih izričaja. On poučava oplakivanju i jadikovanju slavuje koji cvrkuću na grani udaljenosti i lišenosti, upućuje ih u umijeće načina ljubavi i pokazuje im tajnu predavanja srca. Cvjetovima Ridvána nebeskoga sjedinjenja On otkriva nježnosti strasnog ljubavnika i razotkriva čar čestitih. Anemonama vrta ljubavi On daruje otajstva istine, a grudima ljubavnika povjerava simbole najdubljih istančanosti. U ovome času, toliko je slobodno izlijevanje Njegove milosti da je sam sveti Duh zavidan! On je kapi podario valove mora, a trunu prašine dodijelio sjaj sunca. Toliko su veliki izljevi Njegova obilja da je buba neugodna vonja zatražila miris mošusa, a šišmiš svjetlo sunca. On je oživio mrtve dahom života i naveo ih da pohitaju iz grobnica svojih smrtnih tijela. On je postavio neznalice na mjesta učenih, a tlačitelja uzdigao na prijestolje pravde.

Univerzum je prepun tih mnogostrukih bogatstava koja čekaju čas kad će se rezultati Njegovih neviđenih darova objaviti u ovom svijetu, kad će iscrpljeni i žedni dosegnuti živi Kawthar njihovoga Ljubljenoga, a grješni lutalica, izgubljen u divljini udaljenosti i ništavila ući u svetohranište života i postići sjedinjenje sa željom svojega srca. U tlu čijega će srca proklijati ovo sveto sjeme? Iz vrta čije će duše izrasti cvjetovi nevidljivih stvarnosti? Zaista, kažem, tako je žestoka jara vatre Grma ljubavi, koja gori u Sinaju srca da tekuće vode svetoga izričaja nikada neće moći ugasiti njezin plamen. Oceani nikada neće moći utažiti goruću žeđ ovoga Levijatana, a ovaj Feniks besmrtne vatre nikada neće moći prebivati drugdje do li u sjaju lika Ljubljenoga. Zato, o, brate, upali uljem mudrosti svjetiljku duha u najdubljoj odaji svojega srca i zaštiti je sjenilom razumijevanja da dah nevjernika ne može utrnuti njen plamen ni zamračiti njenu svjetlost. Tako Smo rasvijetlili nebesa izričaja sjajem Sunca božanske mudrosti i razumijevanja, da bi tvoje srce moglo naći mir, da bi ti mogao biti od onih koji su se na krilima osvjedočenja vinuli do nebesa ljubavi njihova Gospoda, Svemilosrdnoga.

A sad, glede Njegovih riječi: “I tada će se pojaviti znak Sina čovječjeg na nebu.” Te riječi znače da, kad se pomrači sunce nebeskih učenja, kad popadaju zvijezde božanski uspostavljenih zakona i kad potamni mjesec istinskoga znanja – odgajatelj čovječanstva, kad se preokrenu stjegovi vodstva i sreće, a jutro istine i pravičnosti potone u noć, tada će se znak Sina čovječjeg pojaviti na nebu. Pod “nebom” se misli na vidljivo nebo, budući da će se, kad se približi čas u kojem će se zvijezda Danica neba pravde objaviti, a Arka božanskoga vodstva zaploviti morem slave, pojaviti zvijezda na nebu najavljujući svojem narodu dolazak najvećega svjetla. Na isti način, na nevidljivom nebu pojavit će se zvijezda koja će za ljude zemlje biti glasnikom osvita istinskoga i uzvišenoga Jutra. Ti dvostruki znakovi na vidljivom i nevidljivom nebu najavljivali su, prema uvriježenom vjerovanju, Otkrivenje svakoga Proroka Božjeg.

Među Prorocima je bio Abraham, Prijatelj Božji. Prije Njegove objave, Nimrod je usnuo san. Potom je pozvao proricatelje sudbine koji su ga obavijestili o izlasku zvijezde na nebu. Isto tako, pojavio se glasnik koji je širom zemlje pronio glas o dolasku Abrahamovu.

Nakon Njega došao je Mojsije, Onaj Koji je razgovarao sa Bogom. Proricatelji Njegova doba upozorili su faraona ovim riječima: “Zvijezda je izašla na nebu i eno je naviješta začeće Djeteta Koje drži tvoju sudbinu i sudbinu tvoga naroda u Svojoj ruci.” Isto tako pojavio se mudrac koji je, u tmini noći, donio radosne vijesti narodu Izraela, darujući utjehu njihovim dušama i sigurnost njihovim srcima. O ovome svjedoče zapisi u svetim knjigama. Kad bi se spominjale pojedinosti, ova bi poslanica prerasla u knjigu. Štoviše, nije nam želja raspredati priče iz prošlih dana. Bog je Naš svjedok da, čak i ono što sada spominjemo, to činimo samo zbog Naše nježne naklonosti prema tebi, ne bi li možda siromašni na zemlji mogli dosegnuti obale mora bogatstva, neuki bili dovedeni do obala oceana božanskoga znanja, a oni koji žeđaju za razumijevanjem mogli piti iz Salsabila božanske mudrosti. Inače, ovaj sluga smatra razmatranje takvih zapisa ozbiljnom pogreškom i teškim prekršajem.

Isto tako, kad se približio čas Isusova Otkrivenja, nekoliko je kraljeva-mudraca, svjesnih da se zvijezda Isusova pojavila na nebu, tražilo i pratilo zvijezdu dok nisu došli do grada koji je bio sjedištem Herodova Kraljevstva. Moć njegove vladavine u tim je danima obuhvaćala cijelu tu zemlju.

Ti Kraljevi rekoše: “Gdje je On koji se rodio kao Kralj Židova? Jer vidjesmo Njegovu zvijezdu na istoku i došli smo Ga štovati!” Kad se raspitaše, otkriše da se u Betlehemu u zemlji Judejskoj dijete rodilo. To je bio znak koji se pojavio na vidljivom nebu. A glede znaka na nevidljivom nebu, nebu božanskoga znanja i razumijevanja, Yahyá, sin Zaharijin, donio je ljudima vijesti o Isusovoj Objavi. Baš kako je On otkrio: “Bog najavljuje, Yahyá, tebi koji ćeš svjedočiti o Riječi Božjoj, velikoj i čestitoj.” Pojam “Riječ” ovdje se odnosi na Isusa, Čiji je dolazak Yahyá navijestio. Štoviše, u nebeskim Spisima piše: “Ivan Krstitelj propovijedao je u divljini Judeje i govorio, Pokajte se: jer blizu je Kraljevstvo nebesko.” Ivan ovdje označava Yahyu.

Isto tako, prije nego li se razotkrila ljepota Muhamedova, pojavili su se znakovi na vidljivom nebu. Glede znakova na nevidljivom nebu, pojavilo se četvoro ljudi koji su jedan za drugim najavili ljudima radosne vijesti o izlasku božanske Zvijezde. Ruz‑bih, kasnije nazvan Salmán, imao je čast biti u njihovoj službi. Kad bi se jednome od njih primakao kraj, taj bi poslao Ruz‑biha drugome, sve dok se četvrti, osjećajući da je smrt blizu, nije obratio Ruz‑bihu riječima: “O, Ruz‑bih, kad odneseš i pokopaš moje tijelo, otiđi u Hijáz jer tamo će izaći Zvijezda Danica Muhamedova. Sretan si ti jer gledat ćeš lice Njegovo!”

A sada glede ove čudesne i najuzvišenije Stvari. Znaj da su zaista mnogi astronomi najavili pojavu njegove zvijezde na vidljivom nebu. Isto tako, na zemlji su se pojavili Ahmad i Kázim, ta dva sjajna svjetla – neka Bog posveti njihovo počivalište!

Iz svega rečenoga jasno je i bjelodano da se prije otkrivenja svakog Zrcala koje odražava božansku Bit, moraju razotkriti znakovi koji naviještaju njihov dolazak na vidljivom nebu kao i na nevidljivomu, koje je sjedište sunca spoznaje, mjeseca mudrosti i zvijezda razumijevanja i izričaja. Znak nevidljivoga neba mora se otkriti u osobi onoga savršenog čovjeka koji, prije nego li se svaka Objava pojavi, odgaja i priprema duše ljudi za dolazak božanske Zvijezde, Svjetla jedinstva Božjeg među ljudima.

A sada, pozovimo se na Njegove riječi: “I tada će sva plemena zemlje žaliti i vidjet će Sina čovječjeg kako dolazi na oblacima nebeskim sa moći i velikom slavom.” Te riječi označavaju da će u tim danima ljudi oplakivati gubitak Sunca božanske ljepote, Mjeseca spoznaje i Zvijezda božanske mudrosti. Tada će ugledati lik Obećanoga, obožavane Ljepote, kako se spušta sa neba na oblacima. Ovime se misli da će se božanska Ljepota objaviti s nebesa volje Božje i pojaviti u obliku ljudskoga hrama. Pojam “nebo” označava uzvišenost i visinu jer je ono sjedište otkrivenja tih Objava Svetosti, Osvita drevne slave. Ta drevna Bića, iako rođena iz utroba svoje majke, u stvarnosti su se spustila iz nebesa Božje volje. Iako žive na ovoj zemlji, njihova su prava boravišta utočišta slave u kraljevstvima u visini. Dok hodaju među smrtnicima, lebde na nebu božanske prisutnosti. Bez stopala koračaju stazom duha, a bez krila uzdižu se do velikih visina božanskog jedinstva. Sa svakim prolaznim dahom oni prevaljuju beskraj prostora i u svakom trenutku prelaze kraljevstva vidljivoga i nevidljivoga. Na njihovim prijestoljima piše: “Ništa, baš ništa, ne odvraća Ga od toga da se bavi ičim drugim;” a na njihovim sjedištima je urezano: “Zaista, Njegovi su putovi drugačiji svakoga dana.” Oni su poslani uz pomoć transcendentne moći Drevnoga i uzdignuti su uzvišenom voljom Boga, najmoćnijega Kralja. To znače riječi: “dolazeći na oblacima nebeskim”.

U izričajima božanskih Zvijezda pojam “nebo” primjenjuje se na mnoge i različite stvari; kao što su “nebo Zapovijedi”, “nebo Volje”, “nebo božanske Svrhe”, “nebo božanske Spoznaje”, “nebo Osvjedočenja”, “nebo Izričaja”, “nebo Otkrivenja”, “nebo Skrovitosti”, i slično. U svakom je primjeru On pojmu “nebo” dao posebno značenje koje nije otkriveno nikome osim onima koji su upućeni u božanska otajstva i koji su pili iz kaleža besmrtnoga života. Na primjer, On kaže: “Nebo za vas ima hranu i sadrži ono što vam je obećano”; dok je pak zemlja ta koja daje takvu hranu. Isto je tako rečeno: “Imena silaze s nebesa”; dok ona izlaze iz usta ljudi. Kad bi ti očistio zrcalo svojega srca od prašine zloće, shvatio bi značenje simboličnih pojmova koje je objelodanila sveobuhvatna Riječ Božja koja se objavila u svakoj Dispenzaciji, i uvidio otajstva božanskoga znanja. Međutim, sve dok plamenom krajnje nevezanosti ne spališ te velove jalova učenja, koji su uobičajeni među ljudima, nećeš moći ugledati blistavo jutro istinske spoznaje.

Znaj, uistinu, da su dvije vrste Znanja: Božansko i Sotonsko. Jedno izvire iz vrela božanske inspiracije; drugo nije do li odraz taštih i mračnih misli. Izvor prvoga je Bog Sâm; poticajna sila drugoga je šapat sebične želje. Jedno je vođeno načelom: “Bojte se Boga; Bog će vas podučiti;” drugo je samo potvrda istine: “Znanje je najtegobniji veo između čovjeka i njegova Tvorca.” Prvo znanje daje plodove strpljenja, čežnjive želje, istinskog razumijevanja i ljubavi; dok drugo ne može uroditi ničim do li arogancijom, taštinom i umišljenošću. Iz izjava onih Učitelja svetog izričaja Koji su proširili značenje istinskoga znanja, ne može se nikako osjetiti zadah tih sumornih učenja koja su pomračila svijet. A stablo takvih učenja ne može dati nikakva rezultata osim opačine i pobune i ne daje nikakva ploda osim mržnje i zavisti. Njegov je plod smrtno otrovan, njegova je sjena vatra koja proždire. Kako li je dobro rečeno: “Drži se ruha Želje tvoga srca i otkloni sav sram; naredi znalcima svijeta da odu, ma koliko veliko bilo njihovo ime.”

Srce se, stoga, mora očistiti od jalovih tvrdnji ljudi i posvetiti od svake zemaljske sklonosti da bi moglo otkriti skriveno značenje božanske inspiracije i postati riznicom otajstava božanskoga znanja. Tako je kazano: “Onaj koji kroči snježnobijelom Stazom i slijedi tragove stopa Grimiznoga Stupa nikada neće dosegnuti svoje boravište sve dok ne isprazni svoje ruke od onih svjetovnih stvari koje ljudi toliko cijene.” To je glavni uvjet za bilo koga koji kroči ovom stazom. Razmisli o tome, da bi očima bez koprene mogao vidjeti istinu ovih riječi.

Skrenuli smo sa svrhe Naše rasprave, premda sve što je spomenuto služi samo potvrdi Naše svrhe. Tako mi Boga, ma kolika bila Naša želja da budemo kratki, ipak osjećamo da ne možemo zaustaviti Naše pero. Bez obzira na sve što Smo rekli, koliki su nebrojeni biseri ostali neprobušeni u školjci Našega srca! Koliko je hurija (djeva nebeskih) unutarnjega značenja koje su ostale skrivene u odajama božanske mudrosti! Nitko im se još nije približio – hurijama, “koje niti jedan čovjek niti duh nisu prije dotakli”. Bez obzira na sve što je rečeno, čini se kao da niti jedno slovo o Našoj svrsi nije izrečeno, niti je objelodanjen i jedan znak koji se odnosi na Naš predmet. Kad će se naći odani tragač koji će odjenuti ruho hodočašća, dosegnuti Kabu želje svojega srca i, bez uha ili jezika, otkriti otajstva božanskoga izričaja?

Ovim svijetlim, uvjerljivim i lucidnim tvrdnjama značenje “neba” u ranije spomenutom stihu razjašnjeno je i objelodanjeno. A sada glede Njegovih riječi da će Sin čovječji “doći na oblacima nebeskim”. Pod pojmom “oblaci” misli se na one stvari koje su suprotne putovima i željama ljudi. Baš kako je On otkrio u već citiranom stihu: “Čim vam dođe neki Apostol kojega vaše duše ne žele, nadmete se od oholosti optužujući jedne da su varalice a pogubljujući druge”. Ti “oblaci” označavaju, u jednom smislu, poništenje zakona, opoziv ranije Dispenzacije, ukidanje trenutnih obreda i običaja među ljudima, uzdizanje nepismenih vjernika iznad učenih protivnika Vjere. U drugom smislu, oni znače pojavu besmrtne Ljepote u sliku smrtnoga čovjeka sa takvim ljudskim ograničenjima kao što su jedenje i pijenje, bijeda i bogatstvo, slava i poniženje, spavanje i buđenje i druge stvari koje siju sumnju u svijest ljudi i navode ih da se od nje odvrate. Svi takvi velovi simbolično se nazivaju “oblacima”.

To su “oblaci” koji čine da se rascijepe nebesa znanja i razumijevanja svega što živi na zemlji. Baš kako je On otkrio: “Toga dana će nebo rasparati oblaci”. Jednako kao što oblaci priječe ljudskim očima da vide sunce, tako i ove stvari ne daju ljudskim dušama da prepoznaju svjetlo božanske Zvijezde. Ovome svjedoči ono što je izašlo iz usta nevjernika, kako je otkriveno u svetoj Knjizi: “I oni rekoše: ‘Kakav je to Apostol? Jede hranu i hoda ulicama. Sve dok dolje ne bude poslan anđeo i sudjeluje u Njegovim upozorenjima, nećemo povjerovati’”. Slično tome, drugi su Proroci bili podvrgnuti siromaštvu i patnjama, gladi, bolestima i usudu ovoga svijeta. Budući da su te svete Osobe bile podvrgnute takvoj oskudici i bijedi, ljudi su bili izgubljeni u divljini bojazni i sumnji i opterećeni zbunjenošću i nedoumicama. Kako je, pitali su se, takva osoba mogla biti poslana od Boga, kako je mogao proglasiti Svoju nadmoć nad svim narodima i plemenima zemlje i tvrditi da je On Sâm cilj svekolikoga stvaranja – baš kako je On rekao: “Da nije Tebe radi, ne bih stvorio sve što je na nebu i na zemlji”, – a ipak biti podložan tako beznačajnim stvarima? Nesumnjivo si obaviješten o nedaćama, siromaštvu, bolestima i poniženju koji su zadesili svakog Proroka Božjeg i Njegove drugove. Morao si čuti kako su glave njihovih sljedbenika bivale poslane kao darovi u razne gradove, kako im je žestoko priječeno da idu kamo im je naređeno. Svi do jednoga postali su plijenom u rukama neprijatelja Stvari Njegove, i morali su pretrpjeti što god im je bilo suđeno.

Jasno je da promjene do kojih dolazi u svakoj Dispenzaciji tvore tamne oblake koji stoje između oka čovjekova razumijevanja i božanske Zvijezde koja sja sa obzorja božanske Biti. Razmotri kako su ljudi naraštajima slijepo oponašali svoje očeve i kako su bili obučavani prema načinu i običajima koje je nalagala njihova Vjera. Dakle, kad bi ti ljudi odjednom otkrili da je Čovjek Koji je živio među njima, Koji im je, s obzirom na svako ljudsko ograničenje bio ravan, ustao da ukine svako uspostavljeno načelo koje je nametnula njihova Vjera – načela u skladu s kojima su se oni stoljećima disciplinirali, a svakoga onoga koji im se suprotstavio ili ih poricao smatrali nevjernikom, raskalašenom i zločestom osobom, – zasigurno bi bili obavijeni velom koji bi ih spriječio da prepoznaju Njegovu istinu. Takve su stvari poput “oblaka” koji zaklanjaju oči onih čije unutarnje biće nije kušalo Salsabíl nevezanosti, niti pilo iz Kawthara znanja Božjeg. Takvi ljudi, kad se upoznaju s ovim okolnostima budu toliko zastrti velom, da bez i najmanje sumnje proglašavaju Objavu Božju nevjernikom i osude Ga na smrt. Morao si čuti da su se takve stvari događale vjekovima, a svjedokom si im i ovih dana.

Dolikuje nam, zato, učiniti krajnji napor, kako nas, uz Božju nevidljivu pomoć, ovi mračni velovi, ovi oblaci kušnje koje je Nebo poslalo, ne bi spriječili da gledamo ljepotu Njegova sjajnog Lika, da bismo Ga uzmogli prepoznati samo po Njemu samomu. A kad bismo tražili dokaz Njegove istine, morali bismo se zadovoljiti jednim i samo jednim, i tako doći do Njega Koji je Vrelo beskrajne milosti i u Čijoj nazočnosti sve obilje svijeta blijedi u ništavilo, da bismo prestali bezrazložno Njemu prigovarati i biti odani svojoj vlastitoj jalovoj mašti.

Milostivi Bože! Bez obzira na upozorenje koje je izvrsnim simboličkim jezikom i sa istančanim aluzijama bilo izrečeno u davnim vremenima, i koje je imalo probuditi narode svijeta i spriječiti ih da budu lišeni njihova udjela u uzbibanom oceanu Božje milosti, ipak su se dogodile stvari kojima se već svjedočilo! Te se stvari spominju i u Kur’anu, kako svjedoči ovaj stih: “Što takvi mogu očekivati no da bi im Bog trebao doći zaklonjen oblacima?”

Brojni duhovnici koji se čvrsto držahu slova Riječi Božje, smatrali su ovaj stih jednim od znakova toga očekivanoga uskrsnuća koje se rodilo iz njihove jalove mašte. A sve to, bez obzira na činjenicu da se slične stvari spominju u svim nebeskim Knjigama i da su zabilježene u svim ulomcima koji se odnose na znakove dolazeće Objave. Isto tako On kaže: “Na dan kad se na nebu pojavi opipljiv dim koji će obaviti čovječanstvo: bit će to teško mučenje.” Sveslavni je zapovjedio da baš takve stvari koje su suprotne željama opakih ljudi, budu kamen kušnje i mjerilo kojim On kuša Svoje sluge da bi se raspoznavali pravedni od grešnih, i da bi se vjernici razlikovali od nevjernika. Simboličan pojam “dim” označava ozbiljne razdore, opoziv i rušenje priznatih mjerila te krajnje uništenje njihovih ograničenih zagovaratelja. Koji je to dim gušći i silniji od onoga koji je sada obavio narode svijeta, koji je za njih postao mučenje i kojega se, ne uspijevaju osloboditi ma koliko se beznadno trudili? Toliko je silna ta vatra vlastitoga ja koja gori u njima, da se čini kako su svakoga trenutka izloženi novim mučenjima. Što im se više govori da se ova čudesna Stvar Božja, ovo Otkrivenje koje dolazi od Najvišega, objavilo cijelom čovječanstvu i raste i jača svaki dan, to žešća biva jarost vatre u njihovim srcima. Što više promatraju nesavladivu snagu, veličanstvenu samozatajnost, nepokolebljivu postojanost svetih pratilaca Božjih koji, uz pomoć Božju, svakim danom postaju plemenitiji i slavniji, to je dublji očaj koji pustoši njihove duše. Ovih je dana, hvaljen bio Bog, snaga Njegove Riječi poprimila takvu nadmoć nad ljudima da se ne usuđuju dahnuti niti riječi. Kad bi sreli jednog od pratilaca Božjih koji bi, da može, slobodno i radosno ponudio deset tisuća vlastitih života kao žrtvu za svojeg Voljenoga, tako bi golem bio njihov strah da bi smjesta ispovjedili svoju vjeru u Njega dok bi potajno klevetali i proklinjali Njegovo ime! Baš kako je On otkrio: “I kad vas sretnu, kažu ‘Mi vjerujemo’; no, kad odu, od bijesa grizu vrhove svojih prstiju zbog vas. Recite: “Umrite u svome gnjevu!’ Bog uistinu zna svaki kutak vaših grudi.”

Doskora će tvoje oči ugledati stjegove božanske snage razvijene u svim krajevima, a znaci Njegove pobjedničke moći i vrhovne vladavine bit će objavljeni u svakoj zemlji. Budući da većina duhovnika nije uspjela shvatiti značenje ovih stihova, i nije pojmila značenje Sudnjega dana, nerazborito su tumačili ove stihove u skladu s vlastitim dokonim i krivim zamislima. Jedini istinski Bog Moj je svjedok! Malo je zapažanja potrebno da bi iz simboličkoga jezika ovih dvaju stihova oni mogli shvatiti sve što Smo kanili iznijeti, i tako mogli dosegnuti, milošću Svemilostivoga, blistavo jutro osvjedočenja. Takvi su zvuci nebeske melodije koju besmrtna Ptica Nebeska cvrkućući na Sadrihu Bahá, izlijeva na tebe, kako bi ti, s dopuštenjem Božjim, mogao kročiti stazom božanske spoznaje i mudrosti.

A sada glede Njegovih riječi: “I On će poslati Svoje anđele…” Pod “anđelima” se misli na one koji su, ojačani snagom duha, spalili u vatri ljubavi Božje sve ljudske osobine i ograničenja i zaogrnuli se svojstvima najuzvišenijih Bića i Kerubina. Onaj sveti čovjek, Sádiq, u svojoj pohvali Kerubina, kaže: “Iza Trona stoji grupa naše subraće šiita.” Različita i mnogostruka su tumačenja riječi “iza Trona”. U jednom smislu ona ukazuju na to da ne postoji niti jedan pravi šiit. Jednako kako je on rekao u još jednom odlomku: “Pravi je vjernik poput kamena mudraca.” Kasnije, obraćajući se svome slušatelju on kaže: “Jesi li ikada vidio kamen mudraca?” Razmisli o tome kako ovaj simbolički jezik, rječitije od bilo kakva govora, ma koliko izravnoga, svjedoči o nepostojanju pravoga vjernika. Takvo je svjedočanstvo Sádiqovo. A sada razmisli o tome koliko su nepošteni i brojni oni koji su, premda ni sami nisu uspjeli udahnuti miris vjerovanja, osudili kao nevjernike one prema čijoj je riječi priznato i uspostavljeno samo vjerovanje.

A sada, zato jer su se ova sveta bića odvojila od svakog ljudskog ograničenja, bila obdarena svojstvima duhovnoga i urešena plemenitim značajkama blagoslovljenih, bila su nazvana “anđelima”. Takvo je značenje ovih stihova, od kojih je svaka riječ bila tumačena s pomoću najlucidnijih tekstova, najuvjerljivijih argumenata i najbolje utvrđenih dokaza.

Budući da poklonici Isusovi nikad nisu razumjeli skriveno značenje ovih riječi, a nisu se pojavili znaci koje su vođe njihove Vjere očekivali, oni su odbili priznati, sve do danas, istinu onih Objava Svetosti koje su se objavile od dana Isusove objave. Tako su sami sebe lišili izljeva svete Božje milosti i čuda Njegova božanskog izričaja. Tako je nizak njihov položaj na ovaj Dan Uskrsnuća! Nisu čak opazili da, kad bi se znaci Objave Božje u svakom dobu pojavili u vidljivom kraljevstvu u skladu s tekstovima ustanovljene tradicije, nitko ih ne bi mogao zanijekati ili se od njih okrenuti, niti bi se blagoslovljeni mogli razlikovati od bijednih, a prekršitelj od bogobojaznoga. Pošteno prosudi: Kad bi se proročanstva zabilježena u Evanđelju doslovno ispunila, kad bi se Isus, Sin Marijin, u pratnji anđela spustio na oblacima s vidljivih nebesa, tko bi se usudio ne vjerovati, tko bi se usudio odbaciti istinu i postati onaj koji se nadima od prezira? Ne, takva bi sablazan spopala sve stanovnike zemlje da se ni jedna duša ne bi mogla osjetiti sposobnom izustiti ni riječ, a kamoli odbaciti ili prihvatiti istinu. Zahvaljujući upravo svojem nerazumijevanju tih istina mnogi su se kršćanski duhovnici usprotivili Muhamedu i izrekli svoj protest ovim riječima: “Ako si Ti uistinu obećani Prorok, zašto te onda nisu pratili oni anđeli koje su prorekle naše svete Knjige, a koji se imaju spustiti s obećanom Ljepotom da Mu pomognu u Njegovu Otkrivenju i budu opomena Njegovu narodu?” Ovako je Sveslavni zabilježio njihovu izjavu: “Zašto Mu anđeo nije bio poslan da bi bio opomena s Njime?”

Takve su primjedbe i nesuglasice bile uvriježene u svakom dobu i stoljeću. Ljudi su se oduvijek bavili tim sumnjičavim raspravama uzaludno protestirajući: “Zašto se ovaj ili onaj znak nije pojavio?” Takve su ih nevolje zadesile samo zato jer su se držali običaja duhovnika doba u kojemu su živjeli i slijepo ih oponašali u prihvaćanju ili odbacivanju ovih Biti Nevezanosti, ovih svetih i božanskih Bića. Ti vođe, zbog svoje su uronjenosti u sebične želje i potrage za prolaznim i prljavim stvarima, smatrali su ta božanska Svjetla protivnicima svojih običaja i prosudbi. Budući da su doslovno tumačili Riječ Božju kao i izreke i predaje Slova Jedinstva, te ih objašnjavali u skladu sa svojim vlastitim nedostatnim razumijevanjem, sami su sebe i cijeli svoj narod lišili obilnih izljeva milosti i milosrđa Božjega. A ipak su oni svjedočili ovoj dobro poznatoj predaji: “Zaista je Naša Riječ nejasna, zbunjujuće nejasna.” U drugome se primjeru kaže: “Naša Stvar bolno iskušava, jako zbunjuje; nitko je ne može podnijeti osim miljenika nebesa ili nadahnuta Proroka ili onoga čiju je vjeru Bog kušao.” Ovi religijski vođe priznaju da se ni jedan od ova tri navedena ne može na njih primijeniti. Prva su dva uvjeta očito izvan njihova dosega, a glede trećega, jasno je da oni nikada nisu uspjeli odoljeti kušnjama koje je Bog poslao, i kad se pojavio božanski Kamen kušnje, pokazalo se da oni nisu drugo do li nedostojni.

Veliki Bože! Usprkos njihovu prihvaćanju istine ove predaje, ti duhovnici, koji još uvijek sumnjaju i raspravljaju o teološkim tajnama vlastite vjere, ipak tvrde da su predstavnici istančanih pitanja zakona Božjeg, i tumači bitnih otajstava Njegove svete Riječi. Oni uvjereno izjavljuju da se predaje koje ukazuju na dolazak očekivanog Qá’ima još nisu ispunile, a pritom su sami propustili udahnuti miris značenja tih predaja i još uvijek zaboravljaju činjenicu da su se svi prorečeni znakovi dogodili, da je put svete Božje Stvari otkriven, a družba vjernih, brzo poput munje, čak i sada prolazi tim putem, dok ti lakoumni duhovnici čekaju, nadajući se da će biti svjedocima prorečenih znakova. Recite: O, vi lakoumni! Čekajte i vi kako su čekali i oni prije vas!

Kad bi ih upitali glede znakova koji imaju najaviti otkrivenje i izlazak sunca Muhamedanske Dispenzacije, o kojoj Smo već govorili, a od kojih se niti jedan nije doslovno ispunio i kad bi im se reklo: “Zašto ste odbacili tvrdnje koje su iznosili kršćani i narodi drugih vjera i smatrali ih nevjernicima”, ne znajući koji odgovor da daju, odgovorit će: “Te su Knjige iskrivljene, one nisu, niti su ikada bile od Boga.” Promisli: riječi samih stihova jasno svjedoče istini da su od Boga. Sličan stih također je otkriven u Kur’anu, kad biste bili od onih koji shvaćaju.Istinu kazujem, tijekom cijelog ovog razdoblja nikako nisu uspjeli shvatiti što se misli pod iskrivljavanjem teksta.

Da, u spisima i izričajima Zrcala koja odražavaju sunce Muhamedanske Dispenzacije spominje se “preinaka koju vrše uzvišena bića” i “izmjena koju vrše preziratelji”. Takvi se odlomci, međutim, odnose samo na posebne slučajeve. Među njima je priča Ibn-i-Súríye. Kad je narod Khaybara upitao središte Muhamedanskog Otkrivenja o kazni za preljub koju počine oženjen muškarac i udana žena, Muhamed im je odgovorio: “Zakon Božji nalaže smrt kamenovanjem.” Na to su se oni usprotivili rekavši: “Takav zakon nije otkriven u Petoknjižju.” Muhamed je odgovorio: Koga od svojih rabina smatrate priznatim autoritetom koji posjeduje sigurnu spoznaju istine?” Složili su se da je to Ibn-i-Súríya. Na to ga Muhamed pozva i reče: “Zaklinjem te Bogom Koji je raskolio more za tebe, učinio da se mana s neba na te spusti, a oblak da te natkrili, Koji te je oslobodio od faraona i njegovih ljudi i uzvisio te iznad svih ljudskih bića, reci nam što je Mojsije naložio glede preljuba koji počine oženjen muškarac i udana žena.” On je odgovorio: “O, Muhamede! Smrt kamenovanjem je zakon.” Muhamed primijeti: “Zašto je onda taj zakon poništen i više nije na snazi među Židovima”? On odgovori: “Kad je Nabukadonosor izručio Jeruzalem plamenu i poubijao Židove, samo ih je nekolicina preživjela. Duhovnici toga doba, razmatrajući izuzetno ograničen broj Židova i mnoštvo Amalekita, posavjetovaše se i dođoše do zaključka da će, budu li provodili zakon Petoknjižja, svaki preživjeli koji se oslobodio iz Nabukadonosorovih ruku morati biti ubijen u skladu s osudom iz Knjige. Zahvaljujući takvim razmatranjima, posve su odbacili smrtnu kaznu.” U međuvremenu je Gabrijel nadahnuo Muhamedovo prosvijetljeno srce ovim riječima: “Iskrivili su tekst Riječi Božje.”

To je jedan od primjera o kojima se govorilo. Uistinu, pod “izopačenjem” teksta ne misli se na ono što su zamišljale te lakoumne i prezira vrijedne duše, kao što neki drže da su židovski i kršćanski duhovnici iz Knjige izbrisali one stihove koji uzdižu i veličaju lik Muhamedov i umjesto toga umetnuli njima protivne. Kako su krajnje tašte i pogrešne te riječi! Može li čovjek koji vjeruje u knjigu i smatra da ju je nadahnuo Bog, osakatiti je? Nadalje, Petoknjižje se proširilo cijelim svijetom i nije bilo ograničeno samo na Meku i Medinu, a da bi oni mogli tajno iskriviti i izopačiti njegov tekst. Ne, prije se pod iskrivljavanjem teksta misli na ono čime se danas bave svi muslimanski duhovnici, a to je tumačenje Božje svete Knjige u skladu s vlastitim jalovim maštanjima i taštim željama. I budući da su Židovi Muhamedova vremena tumačili stihove Petoknjižja koji se odnose na Njegovu Objavu u skladu sa svojom maštom i odbijali zadovoljiti se Njegovim svetim izričajem, protiv njih je stoga izrečena optužba za “izopačenje” teksta. Isto tako jasno je kako je danas narod Kur’ana izopačio tekst svete Knjige Božje, koji se odnosi na znakove očekivane Objave i tumači ih prema vlastitom nahođenju i željama.

U još jednom primjeru, On kaže: “Dio njih je čuo Riječ Božju i onda nakon što su je razumjeli, iskrivili su je i znali su da su to učinili.” I taj stih ukazuje na to da je značenje Riječi Božje izopačeno, a ne da su stvarne riječi bile izbrisane. Toj istini svjedoče oni zdrava razuma.

Ponovno u jednom primjeru, On kaže: “Jao onima koji vlastitim rukama krivo prepisaše Knjigu i potom rekoše: ‘Ovo je od Boga’, da bi je mogli prodati za malu cijenu.” Ovaj se stih odnosi na duhovnike i vođe židovske Vjere. Ti su duhovnici da bi udovoljili bogatima, stekli svjetovne nagrade i dali oduška svojoj zavisti i krivovjerju, napisali brojne rasprave opovrgavajući Muhamedove tvrdnje, podupirući svoje argumente dokazima koje bi bilo nedolično spomenuti, i tvrdili da su ti argumenti izvađeni iz teksta Petoknjižja.

Istome se i danas može svjedočiti. Promisli koliko su mnoštvo tajnih optužbi napisali lakoumni duhovnici ovoga doba protiv ove najčudesnije Stvari! Koliko su jalove njihove zamisli da su te klevete sukladne sa stihovima svete Knjige i da su u skladu sa izričajima razboritih ljudi!

Naš je cilj, kazujući ove stvari, upozoriti tebe da, budu li oni ustvrdili da su iskrivljeni stihovi u kojima se spominju znakovi o kojima se govori u Evanđelju, pa ih oni odbace i umjesto toga se priklone drugim stihovima i predajama, budeš svjestan da su njihove riječi krajnja neistina i čista kleveta. Svakako, “iskrivljenja” teksta u smislu na koji smo se Mi pozvali, zaista su napravljena u zasebnim primjerima. Neke Smo od njih spomenuli kako bi svakom razboritom promatraču bilo jasno da je nekolicini neukih svetih Ljudi dana vještina ljudske učenosti, da bi zluradi protivnik prestao tvrditi da određeni stih ukazuje na “iskrivljenje” teksta, i insinuirati da smo Mi zbog nedostatka znanja spomenuli takve stvari. Nadalje, većina tekstova koji ukazuju na “iskrivljavanje” teksta objavljena je u vezi židovskog naroda, kad bi ti samo istražio svaki kutak kuranskoga Otkrivenja.

Također Smo čuli brojne lakoumnike na zemlji kako tvrde da izvorni tekst nebeskog Evanđelja ne postoji među kršćanima, da se uznio na nebesa. Kako li ozbiljno griješe! Kako li samo zaboravljaju činjenicu da takva izjava pripisuje najtežu nepravdu i okrutnost milosrdnoj Providnosti punoj ljubavi! Kako bi Bog, kad je Jutarnja Zvijezda ljepote Isusa nestala iz vidokruga Njegova naroda i uznijela se do četvrtoga neba, mogao učiniti da Njegova sveta Knjiga, Njegovo najveće svjedočanstvo među Njegovim stvorenjima također nestane? Što bi preostalo čega bi se ti ljudi mogli uhvatiti nakon zalaska jutarnje zvijezde Isusa do izlaska sunca Muhamedove Dispenzacije? Koji bi zakon bio njihovo uporište i vodič? Kako bi takvi ljudi mogli postati žrtvama osvetničkog gnjeva Boga, svemogućeg Osvetnika? Kako bi nebeski kralj mogao mučiti te ljude bičem kazne? Povrh svega, kako bi se mogao zaustaviti dotok milosti Svedarežljivoga? Kako bi se mogao utišati ocean Njegova nježnog milosrđa? Bogu se mi utječemo od onoga što Njegova stvorenja o Njemu zamišljaju! Uzvišen je On iznad njihova poimanja!

Dragi prijatelju! Sad kad sviće svjetlo vječnog Božjeg Jutra, kad sjaj Njegovih svetih riječi: “Bog je svjetlo neba i zemlje” obasjava čitav ljudski rod, kad je nepovredivost Njegova svetohraništa proglasio Njegov sveti izričaj: “Bog je htio usavršiti Svoje svjetlo” a Ruka svemoći, koja nosi Njegovo svjedočanstvo: “U Svojoj ruci On drži kraljevstvo svih stvari”, ispružena je prema svim narodima i plemenima zemlje, dolikuje nam pripraviti se za napore, da bismo, možda, milošću i darežljivošću Božjom, mogli ući u nebeski Grad: “Zaista. mi smo Božji”, i živjeti u uzvišenoj nastambi: “I Njemu se vraćamo.” Dužnost ti je, s dopuštenjem Božjim, očistiti oko svojega srca od svjetovnih stvari, da bi mogao shvatiti beskonačnost božanskoga znanja i ugledati Istinu tako jasno da ti neće trebati nikakve potvrde da ukažeš na Njegovu stvarnost niti ikakva dokaza da posvjedočiš o onome o čemu On svjedoči.

O, predani tragaoče! Kad bi se vinuo do svetoga kraljevstva duha, prepoznao bi Boga objavljenoga i uzvišenoga ponad svih stvari, tako da tvoje oči ne bi vidjele ništa drugo do li Njega. “Bog je bio sam; nije bilo nikog drugog osim Njega.” Toliko je uzvišen taj položaj da nitko o njemu ne može svjedočiti niti ijedan dokaz može pridonijeti pravilnoj ocjeni njegove istine. Kad bi ti istražio sveto područje istine otkrio bi da su sve stvari poznate samo zahvaljujući svjetlu Njegova prepoznavanja, da je On oduvijek bio i da će vječno biti spoznavan kroz Sebe samoga. A prebivaš li ti u zemlji svjedočanstva zadovolji se onime što je On Sam otkrio: “Zar im nije dosta što Ti Mi poslasmo Knjigu?” To je svjedočanstvo koje je On Sam odredio; većega dokaza od ovoga nema niti će ga biti: “Ovaj je dokaz Njegova Riječ; Njegovo vlastito Ja, svjedočanstvo o Njegovoj istini.”

A sada, preklinjemo narod Bayána, sve učene, mudrace, duhovnike i svjedoke među njima da ne zaborave želje i upozorenja otkrivena u njihovoj Knjizi. Neka u svako doba uprave svoj pogled na biti Njegove Stvari, da se ne bi, kada se objavi On Koji je Suština istine, najdublja Realnost svih stvari, Izvor svega svjetla, oni držali nekih odlomaka Knjige i učinili Njemu ono što je bilo učinjeno u Dispenzaciji Kur’ana. Jer, zaista, Sposoban je On, Kralj božanske moći, jednim slovom Svojih čudesnih riječi, uništiti dah života cijeloga Bayána i njegova naroda, i jednim slovom darovati im nov i vječan život i učiniti da ustanu i pohitaju iz grobnica svojih jalovih i sebičnih želja. Pazite i budno motrite; i upamtite da je ispunjenje svih stvari u vjerovanju u Njega, u dočekivanju Njegova dana i u ostvarenju Njegove božanske nazočnosti. “Nema nikakve pobožnosti u tome što ćete svoja lica okretati bilo prema istoku ili prema zapadu, već je pobožan onaj koji vjeruje u Boga i Posljednji Dan.” Počuj, o, narode Bayána, istinu na koju Smo vas upozorili ne biste li uzmogli potražiti zaklon u sjeni koja će se na Dan Božji nadviti nad cijelim čovječanstvom.

KRAJ PRVOGA DIJELA

Drugi dio

Zaista On Koji je Danica Istine i Objavitelj Vrhovnoga Bića ima, zauvijek, neupitnu vrhovnost nad svime što je na nebu i na zemlji, pa makar na zemlji ne bilo ni čovjeka da Mu se pokorava. On je, zaista, neovisan o svoj zemaljskoj vlasti, pa makar bio posve siromašan. Tako ti Mi otkrivamo otajstva Stvari Božje i darujemo ti dragulje božanske spoznaje ne bi li se vinuo na krilima odricanja do onih visina koje su skrivene od očiju ljudi.

Značenje i suštinska svrha iza ovih riječi jest otkriti i pokazati onima čista srca i onima posvećena duha, da su oni, Koji su Zvijezde istine i Zrcala koja odražavaju svjetlo božanskog Jedinstva, u kojem god dobu i ciklusu bili poslani dolje u ovaj svijet iz nevidljivih obitavališta drevne slave kako bi odgajali duše ljudi i proželi milošću sve stvoreno, svi jednako obdareni snažnom moći i posjeduju nepobjedivu vrhovnu vlast. Jer ti skriveni Dragulji, ta zakrivena i nevidljiva Blaga sami po sebi objavljuju i dokazuju realnost ovih svetih riječi: “Zaista Bog čini što god On hoće i određuje što god Mu drago.”

Svakom prosvijetljenom srcu koje razabire jasno je da Bog, nespoznatljiva Bit, božansko Biće, neizmjerno nadvisuje sva ljudska svojstva poput tjelesnog postojanja, uzašašća i silaska, napredovanja i nazadovanja. Daleko bilo od Njegove slave da Mu ljudski jezik uzmogne adekvatno izgovoriti hvalu, ili da ljudsko srce može pojmiti Njegovo nedokučivo otajstvo. On jest i oduvijek je bio zakriven u drevnoj vječnosti Svoje Biti i ostat će u Svojoj Stvarnosti zauvijek skriven od pogleda ljudi. “Ni jedna ga vizija ne obuhvaća, ali On obuhvaća sve vizije; On je Pronicljiv, Koji sve vidi.” Nijedna Ga spona izravna razgovora nikako ne može vezati uz Njegova stvorenja. On stoji uzvišen izvan i iznad svakog rastavljanja i sjedinjenja, svake blizine i udaljenosti. Niti jedan znak ne može ukazati na Njegovu prisutnost ili odsutnost, budući da je riječju Njegove zapovijedi nastalo sve na nebu i na zemlji, i da su, po Njegovoj želji, koja je sama po sebi Prvotna Volja, svi istupili iz krajnjega ništavila u kraljevstvo postojanja, u svijet vidljivoga.

Milostivi Bože! Kako bi se mogao zamisliti bilo koji postojeći odnos ili moguća veza između Njegove Riječi i onih koji su od nje stvoreni? Stih: “Bog vas opominje da Ga se čuvate” nepogrešivo svjedoči o istinitosti Našeg iskaza, a riječi: “Bog je bio sam; nije bilo nikoga drugog osim Njega”, zasigurno svjedoče njegovoj istini. Svi Proroci Božji i njihovi Odabranici, svi duhovnici, svi mudraci i razboriti svakoga naraštaja, složno priznaju svoju nesposobnost poimanja te Biti sve istine i ispovijedaju svoju nemogućnost da shvate Njega, Koji je najdublja Realnost svih stvari.

Vrata spoznaje Drevnoga tako su zatvorena pred licem svih bića, Izvor beskrajne milosti, prema Njegovu kazivanju: “Njegova milost nadilazi sve stvari; Moja je milost obuhvatila sve njih” učinio je da se ti svijetli Dragulji Svetosti pojave iz kraljevstva duha u plemenitom obličju ljudskoga hrama, i objave svim ljudima, kako bi mogli svijetu darovati otajstva nepromjenjivoga Bića i pričati o suptilnostima Njegove neuništive Biti. Ta posvećena Zrcala, Osviti drevne slave svi do jednoga su zastupnici na zemlji Onoga Koji je središnja Kugla univerzuma, njegova Bit i krajnja Svrha. Od Njega proizlaze njihovo znanje i moć; od Njega dolazi njihova vrhovna vlast. Ljepota njihova lika nije drugo do li odraz Njegove slike, a njihovo otkrivenje znak Njegove besmrtne slave. Oni su Riznice božanskoga znanja i Spremišta nebeske mudrosti. Kroz njih se prenosi milost koja je beskrajna i oni otkrivaju svjetlo koje nikada ne blijedi. Baš kako je On rekao: “Nema nikakve razlike između Tebe i Njih; osim u tome što su oni Tvoje sluge i što su od Tebe stvoreni.” To je značenje predaje: “Ja sam On, On Sâm, a On je Ja, Ja sâm.”

Predaje i izreke koje se izravno odnose na Našu temu različite su i mnogostruke; suzdržali Smo se od njihova navođenja radi kratkoće. Što god je na nebu i na zemlji izravan je dokaz objave svih sustava i imena Božjih u sebi, jer u svakom su atomu pohranjeni znaci koji nose rječito svjedočanstvo o otkrivenju toga najvećega Svjetla. Smatram da bez moći toga otkrivenja ni jedno biće ne bi nikada moglo postojati. Kako su sjajne zvijezde spoznaje koje sjaju u jednom atomu i kako su široki oceani mudrosti koji se pjene u jednoj kapi! Za čovjeka, koji je među svim stvorenjima zaodjenut haljom takvih darova i istaknut zbog slave takve odličnosti to vrijedi u najvećoj mjeri. Jer u njemu se mogu otkriti sva svojstva i imena Božja u tolikoj mjeri da ga niti jedno drugo stvoreno biće ne može preteći ili nadići. Sva ta imena i svojstva mogu se na njega primijeniti. Baš kako je On rekao: “Čovjek je Moje otajstvo, a Ja sam njegovo.” Mnoštvo je stihova koji se uvijek iznova otkrivaju u svim nebeskim Knjigama i svetim Spisima, a koji govore o ovoj silno profinjenoj i uzvišenoj temi. Baš kako je On otkrio: “Mi ćemo im zasigurno pokazati Naše znakove u svijetu i u njima samima.” I opet on kaže: “A također i u sebi samima: nećete li onda ugledati znakove Božje?” Opet On otkriva: “I ne budite od onih što zaboravljaju Boga, a koje On onda tjera da zaborave sami sebe.” S time u vezi, On Koji je vječni Kralj – neka duše svih koji prebivaju u mističnom Svetohraništu budu Njemu žrtvovane – rekao je: “Onaj poznaje Boga koji poznaje samoga sebe.”

Kunem se Bogom, o, poštovani i čašćeni prijatelju! Kad bi se zamislio nad ovim riječima u svome srcu, zacijelo bi pred sobom pronašao vrata božanske mudrosti i beskonačna znanja širom otvorena.

Iz onoga što je rečeno postaje jasno da sve stvari u svojoj najdubljoj realnosti svjedoče o otkrivenju imena i svojstava Božjih u njima. Svaka prema svojoj mogućnosti, ukazuje na spoznaju Boga i govori o njoj. Toliko je moćno i univerzalno ovo otkrivenje da je obuhvatilo sve stvari, vidljive i nevidljive. Tako je On otkrio: “Ima li išta drugo osim Tebe moć otkrivenja koju Ti ne posjeduješ, da je Tebe moglo objaviti? Slijepo je oko koje Tebe ne opaža.” Isto je tako vječni Kralj govorio: “Ne opazih niti jedne stvari, a da Boga ne opazih u njoj, Boga ispred nje ili Boga iza nje.” Također, u predaji Kumaylovoj piše: “Gledaj, sinulo je svjetlo Jutra vječnosti i, gle, njegovi valovi prodriješe do najdublje realnosti svih ljudi.” Čovjek, najplemenitije i najsavršenije od svih stvorenja, sve ih nadvisuje po intenzitetu ovoga otkrivenja i potpuniji je izraz njegove slave. A od svih je ljudi oni koji su najviše postigli, najugledniji i najvrsniji jesu Objave Sunca Istine. Štoviše, svi ostali osim ovih Objava, žive djelovanjem njihove Volje i kreću se i postoje zahvaljujući izljevima njihove milosti. “Da nije Tebe radi, ne bih stvorio nebesa.” Nipošto, u njihovoj svetoj prisutnosti sve tone u krajnje ništavilo i biva zaboravljeno. Ljudski im jezik nikada ne može dolično ispjevati njihovu hvalu, a ljudski govor ne može nikada razotkriti njihovo otajstvo. Ti Tabernakuli svetosti, ta prvotna Zrcala koja odražavaju svjetlo slave koja ne blijedi nisu drugo do li izrazi Onoga Koji je Nevidljiv od Nevidljivih. Otkrivenjem tih dragulja božanske vrline objavljena su sva imena i svojstva Božja, poput znanja i moći, vrhovne vlasti i vladavine, milosrđa i mudrosti, slave, obilja i milosti.

Ta svojstva Božja nisu niti su ikada bila dana posebno nekim Prorocima, a uskraćena drugima. Nikako, svi Proroci Božji, Njegovi Miljenici, Njegovi sveti i odabrani Glasnici, bez razlike su nositelji Njegovih imena i utjelovljenja su Njegovih svojstava. Oni se samo razlikuju u intenzitetu njihova otkrivenja i relativnoj snazi jačine njihova svjetla. Kako je On otkrio: “Učinili Smo da neki Apostoli nadmašuju druge.” Stoga je postalo jasno i očevidno da se u svetohraništima tih Proroka i Odabranika Božjih odražava svjetlo Njegovih bezbrojnih imena i uzvišenih svojstava, iako svjetlo nekih svojstava u tim sjajnim Hramovima može a i ne mora biti izvana vidljivo očima ljudi. To što se određeno svojstvo Božje nije vidjelo izvana na tim Bitima Nevezanosti, ni u kom slučaju ne znači da ga oni, Koji su Osviti Božjih svojstava i Riznice Njegovih svetih imena, u stvari nisu posjedovali. Dakle, te prosvijetljene Duše, ta divna Lica, svi do jednoga, obdareni su svim pridjevcima Božjim, poput vrhovnosti, vlasti, i tomu slično, iako se izvana čini da su lišeni svake zemaljske veličanstvenosti. Svakom oku koje razabire to je jasno i bjelodano, ne treba mu ni dokaza, ni potkrijepe.

Da, zato što su od svijetlih i kristalnih Vrela božanske spoznaje propustili zatražiti unutarnje značenje svetih Božjih riječi, narodi svijeta propadali su, oboreni i moreni silnom žeđi u dolini jalove mašte i samovolje. Odlutali su daleko od slatkih voda koje taže žeđ i okupili se oko soli koja gorko žari. O njima Golubica Vječnosti kaže: “I ako ugledaju stazu pravičnosti neće je smatrati svojom stazom, no, ugledaju li stazu zablude, uzet će je kao svoju. To je zato što su Naše znakove smatrali lažnima i nisu za njih marili.”

Tomu svjedoči ono čemu se nazočilo u ovoj čudesnoj i uzvišenoj Dispenzaciji. Mnoštvo svetih stihova spustilo se s nebesa moći i milosti, ipak nitko se nije na njih osvrnuo, niti je prestao držati se onih ljudskih riječi, od kojih ni slova nisu razumjeli oni koji ih izgovarahu. Iz tog razloga ljudi su sumnjali u neosporive istine, poput ovih, i lišili se Ridvána božanske spoznaje i vječnih livada nebeske mudrosti.

A sada da sažmemo Naše dokazivanje koje se odnosi na pitanje: Zašto se vrhovnost Qá’ima, potvrđena u tekstu zabilježenih predaja, a koju su sjajne zvijezde Muhamedove Dispenzacije poslale dolje, nije niti djelomice objavila? Štoviše, desilo se suprotno. Nisu li Njegovim učenicima i drugovima ljudi naudili? Nisu li oni još uvijek žrtve bijesne oporbe svojih neprijatelja? Ne žive li oni danas životom poniženih i nemoćnih smrtnika? Da, vrhovna vlast pripisana Qá’imu o kojoj se govori u spisima realnost je, istina u koju nitko ne može sumnjati. Ta vrhovna vlast, međutim, nije ona vrhovna vlast koju je krivo zamislio um ljudski. Štoviše, drevni Proroci, svi do jednoga, kad god bi ljudima svojega doba najavljivali dolazak sljedećeg Otkrivenja, bez iznimke su se i posebno pozivali na onu vrhovnu vlast kojom će biti obdarena obećana Objava. To potvrđuju zabilješke u spisima iz prošlosti. Ta vrhovna vlast nije bila jedino i isključivo pripisana Qá’imu. Nikako, nego su svojstvo vrhovne vlasti i sva druga imena i svojstva Božja bila i bit će pripisivana svim Objavama Božjim, prije i poslije Njega, budući da su te Objave, kako je već objašnjeno, Utjelovljenja svojstava Boga, Nevidljivoga i objavitelji božanskih otajstava.

Nadalje, pod vrhovnošću se podrazumijeva sveobuhvatna, sveprožimajuća moć koja je Qá’imu svojstvena i koju On sprovodi u djelo, pa izgledao On svijetu ili ne izgledao zaodjenut u veličanstvo zemaljske vlasti. To ovisi jedino o volji i zadovoljstvu Qá’ima Samoga. Spremno ćeš priznati da pojmovi vrhovnost, bogatstvo, život, smrt, sud i uskrsnuće o kojima govore stari spisi nisu ono što ovaj naraštaj zamišlja i o čemu jalovo mašta. Ne, pod vrhovnošću se misli na onu vrhovnu vlast koju u svakoj dispenzaciji posjeduje u sebi i obavlja osoba Objavitelja, Zvijezda Danica Istine. Ta je vrhovnost duhovna prevlast koju On ima u najvećoj mjeri nad svime što je na nebu i na zemlji, a koja se pravovremeno otkriva svijetu razmjerno njegovoj mogućnosti i duhovnoj prijemčivosti, kao što je i vrhovna vlast Muhamedova, Glasnika Božjeg, danas jasna i bjelodana među ljudima. Svjestan si onoga što je zadesilo Njegovu Vjeru u ranim danima Njegove dispenzacije. Kakve je teške patnje ruka nevjernika i zabludjelih, duhovnika toga doba i njihovih istomišljenika, nanijela toj duhovnoj Biti, tome najčišćem i svetom Biću! Koliko su trnja i drača bacili na Njegovu stazu! Jasno je da je bijedni naraštaj, u svojoj zločestoj i sotonskoj uobrazilji svaku povredu nanesenu tomu besmrtnome Biću smatrao sredstvom za postizanje stalne sreće, budući da su priznati duhovnici toga doba kao što su ‘Abdu’lláh‑i‑Ubayy, Abú’Ámir, pustinjak, Ka’b‑Ibn‑i‑Ashraf, i Nadr‑Ibn‑i‑Hárith, postupali prema njemu kao prema varalici i proglasili Ga luđakom i klevetnikom. Takve su teške optužbe iznijeli protiv Njega da, kad se o njima priča, Bog ne dopušta tinti da teče, Našem peru da se miče ni listu da ih nosi. Ta opaka klevetanja potakla su ljude da ustanu i muče Ga. A koliko li je žestoko bilo to mučenje, kad su duhovnici toga doba bili glavni poticatelji, kad su Ga oni prijavili svojim sljedbenicima, izbacili Ga iz svoje sredine i proglasili Ga krivovjernikom! Nije li isto to zadesilo Njegova Slugu, i nisu li tome svi svjedočili?

Iz toga je razloga Muhamed povikao: “Ni jedan Prorok Božji nije doživio takvu nepravdu kakvu sam ja propatio.” A u Kur’anu su zabilježene sve klevete i prijekori izrečeni protiv Njega kao i sve nedaće koje je propatio. Pogledajte ih, ne biste li se obavijestili o onome što je zadesilo Njegovo Otkrivenje. Tako je težak bio Njegov položaj da su na neko vrijeme svi prestali razgovarati s Njim i Njegovim pratiocima. Tko god bi se s Njim družio, postao bi žrtvom nesmiljene okrutnosti Njegovih neprijatelja.

S ovime u vezi citirat Ćemo samo jedan stih te Knjige. Promotriš li ga okom koje razabire, do kraja ćeš svojega života oplakivati i žaliti nepravdu nanesenu Muhamedu, tom Glasniku Božjem Kojega su ugnjetavali i naudili Mu. Taj je stih otkriven u vrijeme kad je Muhamed kopnio, umoran i tužan, pod teretom otpora ljudi i njihova neprekidnoga mučenja. Usred Njegove agonije začuo se Glas Gabrijelov iz Sadratu’l-Muntahá koji kaže: “No, ako Ti je njihov otpor toliko težak – ako možeš, zatraži da se pojavi otvor u zemlji ili ljestve do nebesa.” Ono što ova izjava znači jest da Njegovu slučaju nema lijeka, da oni neće skinuti svoje ruke s Njega dok se On ne sakrije u dubine zemlje ili se ne vine u nebesa.

Promisli, kako li je danas drugačije! Vidi koliko je mnogo Vladara koji kleče pred Njegovim imenom! Kako su brojni narodi i kraljevstva koji traže zaklon u Njegovoj sjeni, koji izriču svoju odanost Njegovoj Vjeri i ponose se time. S vrha propovjedaonica uzlaze riječi hvale koje s krajnjom poniznošću slave Njegovo blagoslovljeno ime; a s visina minareta odjekuje poziv koji zove družbu Njegova naroda da Ga obožava. Čak i oni Kraljevi na zemlji koji su odbili prigrliti Njegovu Vjeru i odbaciti plašt nevjerovanja, ništa manje ne priznaju i ne poštuju veličinu i neodoljivu veličanstvenost te Danice milosti pune ljubavi. Takva je Njegova zemaljska vrhovnost, čije dokaze vidiš na sve strane. Ta vrhovnost mora se otkriti i uspostaviti bilo za života svake Objave Božje ili nakon Njegova uzašašća do Njegova istinskoga doma u gornjem kraljevstvu. Ono čemu ti danas svjedočiš samo je potvrda te istine. Ta duhovna izvrsnost, međutim, što i jest prvotna namjera, prebiva unutar Njih i vrti se oko Njih od vječnosti do vječnosti. Nikada se niti za trenutak od Njih ne može odvojiti. Njezina vlast obuhvaća sve što je na nebu i na zemlji.

Ono što slijedi jest dokaz vrhovne vlasti Muhamedove, Danice Istine. Nisi li čuo kako je On jednim jedinim stihom odijelio svjetlo od tame, pravedne od bezbožnih, i vjernike od nevjernika? Svi znakovi i aluzije koje se odnose na Sudnji dan o kojima si čuo poput ustajanja mrtvih, Dana polaganja računa, Posljednjega suda i ostalih, objavili su se kroz otkrivenje toga stiha. Te otkrivene riječi bile su blagoslov pravičnima koji su čuvši ih povikali: “O, Bože, Gospode naš, čusmo i poslušasmo.” One su bile prokletstvo nepravičnima, koji nakon što ih čuše potvrdiše: “Čusmo i pobunismo se.” Te riječi, oštre poput mača Božjega, razdvojile su vjerne od nevjernih, i rastavile oca od sina. Zacijelo si se osvjedočio kako su oni koji su ispovjedili svoju vjeru u Njega i oni koji su Ga odbacili zaratili jedni protiv drugih i posegnuli za imovinom jedni drugih! Koliko li se očeva okrenulo od svojih sinova; koliko je ljubavnika odbacilo svoje voljene! Tako je nemilosrdno oštar bio taj čudesni mač Božji da je raskolio svaki odnos! S druge strane, promisli o objedinjujućoj moći Njegove Riječi. Vidi kako je one, u čijoj je sredini Sotona sebičnosti godinama sijao sjeme zla i mržnje, njihova odanost ovom čudesnom i transcedentnom Otkrivenju toliko sjedinila i stopila, da se činilo kao da su izašli iz iste utrobe. Takva je povezujuća moć Riječi Božje koja ujedinjuje srca onih koji su se odrekli svega osim Njega, koji su povjerovali u Njegove znakove i napili se Kawthara Božje svete milosti iz Ruke slave! Nadalje, koliko su brojni narodi različitih vjerovanja, sukobljenih uvjerenja i suprotnih naravi koji su se, uz pomoć oživljujućeg mirisa Božanskoga proljeća koje je zapahnulo iz Ridvána Božjeg, uresili novim ruhom božanskoga Jedinstva i pili iz pehara Njegove jednosti!

To je značenje dobro poznatih riječi: “Vuk i janje zajedno će jesti.” Pogledaj neznanje i glupost onih koji, poput drevnih naroda, još uvijek očekuju da budu svjedocima vremena kad će se te zvijeri zajedno hraniti na istome pašnjaku! Tako je nizak njihov položaj. Izgleda da se njihove usne niti jednom nisu dotakle pehara razumijevanja, niti su njihova stopala kročila stazom pravde. Osim toga, kakve bi koristi imao svijet da se to i dogodi? Kako je dobro On rekao o njima: “Srca imaju kojima ne razumiju i oči imaju kojima ne vide”!

Zamisli kako su tim jednim stihom koji se spustio sa neba Božje Volje, svijet i sve u njemu pred Njim pozvani na red. Tkogod je priznao Njegovu istinu i okrenuo se k Njemu, njegova su dobra djela nadmašila loša, a svi grijesi bijahu mu oprošteni. Tako se objelodanila istina onih riječi koje se na Njega odnose: “Brz je on u suđenju.” Tako Bog nepravičnost pretvara u pravičnost, kad biste istražili kraljevstva božanske spoznaje i dokučili otajstva Njegove mudrosti. Isto tako, tko god je pio iz pehara ljubavi, zadobio je svoj udio iz oceana vječne milosti i izljeva trajnog milosrđa te stupio u život vjere – rajskoga i vječitoga života. No, onaj koji se okrenuo od toga pehara bio je osuđen na vječnu smrt. Pod pojmovima “život” i “smrt” o kojima se govori u spisima misli se na život vjere i smrt nevjerovanja. Većina ljudi, zato jer nisu uspjeli shvatiti značenje ovih riječi, odbacili su i prezreli osobu Objavitelja, lišili se svjetla Njegova božanskog vodstva i odbili slijediti primjer te besmrtne Ljepote.

Kad je svjetlo kuranskoga Otkrivenja upaljeno u odaji Muhamedova svetog srca, On je ljudima izrekao presudu Posljednjega dana, odluku uskrsnuća, suda, života i smrti. Na to su se digli stjegovi pobune i otvorila vrata izrugivanja. Tako je On, Duh Božji, izvijestio, a kako kazaše nevjerni: “A kad bi ti rekao, ‘Nakon smrti ćete zasigurno ponovno ustati’, nevjerni bi zacijelo uzviknuli, ‘To nije drugo do li bjelodano čarobnjaštvo.’” Opet On govori: “Ako se ikada čudiš, čudesna je njihova izjava, ‘Što! Kad postanemo prah, zar ćemo biti obnovljeni u novome stvaranju?’” Tako, u drugom odlomku On gnjevno uzvikne: “Ta zar Smo se prilikom prvog stvaranja izmorili? Ipak oni sumnjaju glede novoga stvaranja!”

Budući da su tumači Kur’ana i oni koji slijede njegov tekst pogrešno razumjeli značenje riječi Božjih i nisu uspjeli shvatiti njihovu suštinsku svrhu, trudili su se prikazati, u skladu s gramatičkim pravilima, da kad god pojam “idhá” (što znači “ako” ili “kad”) prethodi prošlom vremenu on se bez iznimke odnosi na budućnost. Kasnije su bili jako zbunjeni kad su pokušavali objasniti one stihove u Knjizi u kojima se taj pojam u stvari nije pojavio. Baš kako je On objavio: “I zagrmjela je trublja – jao! To je Dan od kojega strijepismo! I svaka je duša pozvana da podnese račun – Njemu poticatelju i svjedoku.” Objašnjavajući ovaj i slične stihove oni su u nekim slučajevima tvrdili da se pojam “idhá” podrazumijeva. U drugim primjerima, uzalud su tvrdili, budući je Sudnji dan neizbježan da se o njemu ne govori kao o događaju u budućnosti, nego kao o događaju prošlosti. Kako je jalovo njihovo izvrtanje! Kako jadna njihova sljepoća! Odbijaju prepoznati zvuk trublje koji se tako jasno u ovom tekstu začuo kroz otkrivenje Muhamedovo. Oni su sebe lišili oživljujućega Duha Božjeg koji je u njega udahnut i glupo su očekivali da će čuti zvuk trublje serafina Božjeg koji nije drugo do li jedan od Njegovih slugu! Nije li izričaj samoga Muhameda zapovjedio postojanje serafina sama, anđela Sudnjega dana i njemu slične? Recite: Što! Hoćete li dati ono što je za vaše vlastito dobro u zamjenu za ono što je zlo? Jadno je ono što ste lažno razmijenili! Zacijelo ste zao narod, u teškom gubitku.

Ne, pod “trubljom” se misli na zov trublje Muhamedova Otkrivenja, koji se oglasio u srcu univerzuma, a pod “uskrsnućem”se misli na to što se On sam digao širiti Stvar Božju. Naredio je da se grešni i zabludjeli dignu i pohitaju iz grobnica svojih tijela, uresio ih je prekrasnom haljom vjere i obodrio ih dahom novoga i čudesnog života. Tako se u času kad je Muhamed, božanska Ljepota, namjeravao razotkriti jedno od otajstava skrivenih u simboličkim pojmovima “uskrsnuće”, “sud”, “raj” i “pakao”, začuo Gabrijel, Glas nadahnuća, kako kaže: “Uskoro će odmahivati glavom prema Tebi i reći, ‘Kad će to biti?’ Reci: ‘Možda je blizu’.” Ono što samo ovaj stih podrazumijeva udovoljava narodima svijeta, kad bi oni o tome promislili u svojim srcima.

Milostivi Bože! Kako su daleko ti ljudi odlutali od puta Božjega! Premda je Dan Uskrsnuća uveden kroz Muhamedovo Otkrivenje, premda su Njegovo svjetlo i znakovi obuhvatili zemlju i sve na njoj, ipak ljudi su Ga ismijali, prepustili se onim idolima koje su duhovnici toga doba, u svojim ispraznim i jalovim maštanjima, izmislili, te se lišili svjetla nebeske milosti i izljeva božanskoga milosrđa. Da, bijedna buba nikada ne može osjetiti miris svetosti, a šišmiš koji živi u mraku nikada se ne može suočiti sa sjajem sunca.

Takve se stvari događaju u danima svake Objave Božje. Kao što je Isus rekao: “Morate se ponovno roditi.” Opet On kaže: “Osim ako se čovjek ne rodi od vode i Duha, on nikada neće moći ući u Kraljevstvo Božje. Ono što je rođeno od mesa je meso, a ono što je rođeno od Duha je Duh.” Značenje ovih riječi jest da tko god se u svakoj dispenzaciji rodi od Duha i obodren je dahom Objave Svetosti, taj je zaista dosegnuo “život” i “uskrsnuće” i ušao u “raj” ljubavi Božje. A tko god njima ne pripada osuđen je na “smrt” i “oskudicu”, na “vatru” nevjerovanja, i “gnjev” Božji. U svim spisima, knjigama i kronikama, osuda na smrt, vatru, sljepoću, lišenost da se razumije i čuje, izrečena je onima čije usne nisu pile iz nebeskog pehara istinskoga znanja i čija srca su bila lišena milosti svetoga Duha u njihovo doba. Baš kako je ranije zabilježeno: “Srca imaju kojima ne razumiju.”

U drugom odlomku Evanđelja zapisano je: “I dogodilo se na određeni dan da je otac jednog od Isusovih učenika umro. Taj je učenik obavijestio Isusa o očevoj smrti, zamolio Ga je da ga pusti da ode i sahrani ga. Na to je Isus, Bit nevezanosti, odgovorio riječima: “Neka mrtvi sahranjuju mrtve.”

Isto tako, dva pripadnika naroda Kúfih otišli su ‘Alíju, Zapovjedniku Vjernih. Jedan je imao kuću i želio je prodati; drugi je trebao biti kupac. Složili su se da ‘Álí mora znati za obavljanje te transakcije i potpisivanje ugovora. On, tumač zakona Božjeg, obraćajući se bilježniku reče: “Piši: ‘Mrtav čovjek kupio je od drugoga mrtvaca kuću. Ta je kuća omeđena s četiri granice. Jedna se proteže do groba, druga do svoda grobnice, treća do Siráta, četvrta bilo do Raja ili pakla.’” Promisli, da su te dvije duše bile obodrene zovom ‘Alíjeve trublje, da su snagom njegove ljubavi ustale iz groba pogreške, smrtna presuda sigurno im ne bi bila izrečena.

U svakom dobu i stoljeću, svrha Proroka Božjih i njihovih odabranika nije bila drugo do li da potvrde duhovno značenje pojmova “život”, “uskrsnuće” i “sud”. Kad bi netko samo na kratko promislio u svome srcu o ovom ‘Alíjevom izričaju, sigurno bi otkrio sve tajne skrivene u pojmovima “grob”, “grobnica”, “sirát”, “raj” i “pakao”. Ali, o, kako čudno je i žalosno! Gledaj, svi su ljudi zatočeni u grobu svojega ja i leže pokopani dolje u najdaljim dubinama svjetovne želje! Kad bi ti dosegao barem kap rose kristalnih voda božanskoga znanja, spremno bi shvatio da istinski život nije onaj tijela, nego život duha. Jer tjelesni je život zajednički i ljudima i životinjama, dok život duha posjeduju samo oni čisti u srcu koji su pili iz oceana vjere i kušali plodove osvjedočenja. Taj život ne poznaje smrti i to postojanje okrunjeno je besmrtnošću. Baš kako je kazano: “Onaj koji je pravi vjernik živi i u ovom i u svijetu koji će doći.” Ako se pod “životom” misli na ovaj zemaljski život jasno je da ga smrt mora pobijediti.

Slično tome, zabilješke svih spisa svjedoče ovoj uzvišenoj istini i ovoj najuzvišenijoj riječi. Štoviše, ovaj stih Kur’ana, otkriven glede Hamziha, “Princa Mučenika”, i Abú-Jahla, svijetli je dokaz i sigurno svjedočanstvo istine Naše izjave: “Hoće li mrtvac, kojega smo Mi obodrili i za kojega smo Mi odredili svjetlo da po njemu kroči među ljudima, biti poput onoga, čiji lik je u tami, iz koje on neće izaći? Ovaj se stih spustio s nebesa Prvotne Volje u vrijeme kad je Hamzih već bio obdaren svetim ogrtačem vjere, a Abú-Jahl se nepopustljivo nadimao u svojem otporu i nevjerovanju. Iz Vrela svemoći i Izvora vječne svetosti stigla je presuda koja je Hamzihu dodijelila vječni život, a Abú-Jahla osudila na vječno prokletstvo. To je bio znak koji je prouzročio da vatre nevjerovanja zaplamte najjačim plamom u srcu nevjernika i otvoreno ih potaknuo da odbace Njegovu istinu. Glasno su protestirali: “Kad je Hamzih umro? Kad je uzašao? U kojem mu je času takav život darovan?” Budući da nisu razumjeli značenje tih plemenitih tvrdnji, niti su tražili objašnjenje od priznatih tumača Vjere, koji bi ih poškropili vodom iz Kawthara božanskoga znanja, među ljudima su planule vatre zlobe.

Ti danas svjedočiš o tome kako se svi ljudi, bilo visoka ili niska položaja, bez obzira na blistavi sjaj Sunca božanskoga znanja, drže putova onih bijednih objava Princa Tame. Stalno im se obraćaju za pomoć u odgonetanju nejasnoća u svojoj Vjeri, a zbog nedostatka znanja oni daju takve odgovore koji nikako ne mogu naštetiti njihovom ugledu i bogatstvu. Jasno je da te duše, odbojne i jadne poput samog kukca, nisu osjetile ni dašak mošusnog lahora vječnosti i nikada nisu ušle u Ridván nebeske divote. Kako, onda, one mogu drugima prenijeti neprolazni miomiris svetosti? Takav je njihov način i takav će ostati zauvijek. Spoznaju Riječi Božje dosegnut će samo oni koji su se okrenuli k Njemu i odbacili objave Sotone. Tako je Bog ponovno potvrdio zakon dana Svoje Objave i utisnuo ga perom moći u mističnu Ploču skrivenu ispod vela nebeske slave. Kad bi ti obratio pozornost na te riječi, kad bi u svojem srcu promislio o njihovu izvanjskom i unutarnjem značenju, shvatio bi važnost svih teško razumljivih problema koji su danas postali nepremostive prepreke između ljudi i spoznaje Sudnjega dana. Onda više ne bi bilo pitanja koja te zbunjuju. Mi bismo se s veseljem nadali, da se, daj Bože, ti nećeš vratiti, lišen i još uvijek žedan, s obala oceana božanske milosti niti ćeš siromašan doći iz neprolaznog Svetišta želje svojega srca. Neka se sada vidi što će postići tvoja potraga i tvoji napori.

Da sažmemo: Naša je svrha u iznošenju ovih istina bila pokazati vrhovnost Njega Koji je Kralj kraljeva. Budi iskren: Je li ta vrhovnost, koja je izricanjem jedne Riječi pokazala takav prožimajući utjecaj, nadmoćnost i veličanstvenost koja ulijeva strahopoštovanje, je li ta vrhovna vlast moćnija od svjetovne vladavine ovih zemaljskih kraljeva koji, usprkos svojoj brizi za podanike i pomoć siromašnima mogu biti sigurni jedino u izvanjsku i prolaznu odanost, u u srcima ljudi ne pobuđuju niti ljubav niti poštovanje? Zar nije ta vrhovna vlast snagom jedne riječi pokorila, obodrila i oživjela cijeli svijet? Što! Može li se prašina uspoređivati s Onim Koji je Gospod Gospoda? Koji se jezik usuđuje izreći neizmjernost razlike koja leži među njima? Nikako, nijedna usporedba ne uspijeva doseći posvećeni hram Njegove vrhovne vlasti. Kad bi čovjek razmislio, zasigurno bi opazio da čak i sluga na Njegovu pragu vlada nad svim stvorenim stvarima! Tomu se je već svjedočilo, a u budućnosti će se objaviti.

To je samo jedno od značenja duhovne vrhovnosti koju smo Mi uspostavili u skladu s poimanjem i osjetljivošću ljudi. Jer On, Pokretač stvari, taj slavljen Lik, izvor je takvih moći koje ni Ovaj kojemu su naudili ne može objaviti, niti to ovi nedostojni ljudi mogu pojmiti. Neizmjerno uzvišen je On iznad hvale koju čovjek može dati Njegovoj vrhovnosti; slava Njegova nadilazi onu koju Mu oni pripisuju!

A sada, promisli o ovome u svom srcu: Kad bi vrhovna vlast značila zemaljsku vrhovnu vlast i svjetovnu vladavinu, kad bi podrazumijevala podčinjavanje i izvanjsku odanost svih naroda i plemena na zemlji – čime bi položaj Njegovih ljubljenih trebao biti viši i živjeli bi u miru, a Njegovi neprijatelji bi bili poniženi i mučeni – takav oblik vrhovne vlasti ne bi bio onaj istinski od Boga Samoga, Izvora sve vlasti, Čijoj veličanstvenosti i moći svjedoče sve stvari. Jer, nisi li ti svjedokom kako je većina čovječanstva pod utjecajem Njegovih neprijatelja? Nisu li se svi oni okrenuli od staze Njegova zadovoljstva? Nisu li činili ono što je zabranjeno i ostavili nezavršenima one stvari koje je On naložio, čak štoviše, odbacili ih i usprotivili im se? Nisu li Njegovi prijatelji uvijek bili žrtvama nasilja Njegovih neprijatelja? Sve su te stvari mnogo očitije čak i od sjaja podnevnoga sunca.

Znaj, stoga, o, radoznali tragaoče, da svjetovna vrhovna vlast nije vrijedna niti će to ikada biti u očima Boga i Njegovih Odabranika. Štoviše, kad bi se nadmoć i vladavina tumačili u smislu zemaljske prevlasti i privremene moći, bilo bi ti nemoguće objasniti ove stihove: “I zaista Naša će Družba pobijediti.” “Teško bi oni utrnuli Božje svjetlo svojim ustima: No Bog je htio usavršiti Svoje svjetlo, iako je mrsko nevjernicima.” “On je Onaj koji nadilazi sve stvari.” Isto tako veći dio Kur’ana svjedoči o ovoj istini.

Kad bi jalova tvrdnja tih lakoumnih i podlih duša bila istinita ne bi imali nikakve druge alternative do li odbiti sve te svete izričaje i nebeske aluzije. Jer nema na zemlji vrsnijega i Bogu bližeg ratnika od Husayna, ‘Alíjeva sina, tako je on neusporediv i bez premca bio. “Nije bilo nikoga tko bi mu na svijetu bio jednak ili ravan.” Ipak, morao si čuti što ga je zadesilo. Neka Božji gnjev padne na glavu ljudi tirana!

Kad bi se stih “I zaista Naša će družba pobijediti” doslovno tumačio, jasno je da se ne bi ni na koji način mogao primijeniti na Odabranike Božje i Njegove družbe, budući da je Husayn, čije je junaštvo bjelodano poput sunca, zgažen i podjarmljen, napokon ispio pehar mučeništva u Karbili, zemlji Taff. Isto je tako sa svetim stihom “Teško bi oni utrnuli Božje svjetlo svojim ustima: No Bog je htio usavršiti Svoje svjetlo, iako je mrsko nevjernicima.” Kad bi ga doslovno tumačili nikada ne bi odgovarao istini. Jer u svakom dobu svjetlo su Božje, kako je izvana izgledalo, utrnuli narodi na zemlji, a Svjetiljke Božje su ugasili. Kako bi se onda mogao objasniti nadmoć vlasti tih Svjetiljki? Što bi mogla značiti snaga Božje volje da “usavrši Njegovo svjetlo”? Kako je već ranije viđeno, tako je veliko bilo neprijateljstvo nevjernika da niti jedna od tih božanskih Zvijezda nikada nije mogla naći mjesto zaklona ili piti iz pehara spokoja. Tako su teško bili ugnjetavani da je i najneugledniji među ljudima mogao tim Bitima postojanja učiniti što god se sjeti. Te su patnje promatrali i mjerili ljudi. Kako, onda, takvi ljudi mogu razumjeti i tumačiti te riječi Božje, te stihove vječne slave?

No svrha tih stihova nije ono što su oni zamislili. Ne, pojmovi “nadmoć”, “snaga” i “vlast” podrazumijevaju posve različito stanje i značenje. Na primjer, promisli o prožimajućoj moći kapi krvi Husayna koje su kapnule na zemlju. Kakvu je uzvišenost i utjecaj nad tijelima i dušama tih ljudi samoj prašini dala svetost i moć te krvi! Toliku da je onaj koji je zamolio izbavljenje od svojih bolesti bio iscijeljen dodirom prašine toga svetog tla, a tko god bi, želeći zaštiti svoju imovinu, čuvao s apsolutnom vjerom i razumijevanjem, malo te svete zemlje u svojoj kući, osigurao bi sve svoje posjede. To su izvanjske manifestacije njene moći. A kad bismo Mi ispričali te skrivene stihove, zacijelo bi ovo kazali: “On je, zaista, prašinu smatrao Gospodom nad Gospodima, i potpuno napustio Vjeru Božju.”

Nadalje, sjeti se sramotnih okolnosti koje su pratile mučeništvo Husaynovo. Promisli o njegovoj usamljenosti, o tome kako se, naizgled, nije našao nitko da mu pomogne, nitko da odnese njegovo tijelo i sahrani ga. A ipak, vidi koliko su danas brojni oni koji iz najudaljenijih kutaka zemlje oblače ruho hodočasnika, tražeći mjesto njegova mučeništva, kako bi mogli svoje glave položiti na prag njegova svetišta! Takva je uzvišenost i moć Božja! Takva je slava Njegove vladavine i veličanstvenosti!

Nemoj misliti, zato što su se te stvari dogodile nakon Husaynova mučeništva, da sva ta slava nije bila njemu od ikakve koristi. Jer ta sveta duša je besmrtna, živi životom Boga, i prebiva u utočištima nebeske slave na Sadrihu rajskog sjedinjenja. Te Biti postojanja sjajni su Primjeri žrtve. Oni su dali i nastavit će davati svoje živote, svoje tijelo, svoju dušu, svoj duh, sve svoje na stazi Voljenoga. Prema njima, niti jedan položaj, ma koliko uzvišen bio, ne može se više cijeniti. Jer oni koji ljube nemaju druge želje do li zadovoljstva njihova Voljenoga, i nemaju drugoga cilja do li sjedinjenja s Njim.

Kad Bismo ti željeli prenijeti treptaj otajstava Husaynova mučeništva i otkriti ti njihove plodove, ove stranice nikada ne bi dostajale niti bi iscrpile njihovo značenje. Naša je nada da će, Božjom voljom, lahor milosti možda zapuhati i da će božansko Proljeće zaodjenuti stablo postojanja ruhom novoga života; kako bismo mogli otkriti otajstva božanske Mudrosti i Njegovom providnošću postati neovisni o spoznaji svih stvari. Mi smo do sada otkrili samo šaku duša, lišenih svakog ugleda, koji su dosegle taj položaj. Neka budućnost razotkrije što će Božji Sud odrediti, a Svetohranište Njegove presude otkriti. Na taj način Mi ti govorimo o čudima Stvari Božje i u tvoje uši ulijevamo zvuke rajske melodije, ne bi li možda ti uzmogao dosegnuti položaj istinske spoznaje, i uživati njene plodove. Stoga, sigurno znaj da, iako je prebivalište tih Zvijezda rajskog veličanstva bilo u prašini, njihov je pravi stan na prijestolju slave u kraljevstvu gornjem. Iako lišeni svih zemaljskih posjeda, ipak oni lebde u kraljevstvima neizmjernih bogatstava. I dok su teško iskušavani u čvrstom stisku svojih neprijatelja, ipak sjede na desnoj strani moći i nebeske vladavine. Usred tame njihova poniženja na njih sja svjetlo slave koja ne blijedi, a na njihovu se bespomoćnost izlijevaju znaci nepobjedive vrhovne vlasti.

Tako je Isus, sin Marijin, dok je jednoga dana sjedio i govorio nadahnut Duhom Svetim, izgovorio ove riječi: “O, ljudi! Moja hrana je trava na polju, na kojem tažim svoju glad. Moja je postelja prašina, moja svjetiljka u noći je svjetlo mjeseca, a moj konj su moja stopala. Pogledajte, tko je na svijetu bogatiji od mene?” Pravičnosti Mi Božje! Tisuće blaga kruže oko ovog siromaštva, a mnoštva kraljevstava slave čeznu za takvim poniženjem! Kad bi ti dosegnuo barem kap oceana unutarnjeg značenja ovih riječi, zacijelo bi odbacio svijet i sve što je u njemu, te se poput Feniksa spalio u plamenu besmrtne Vatre.

Isto tako, rečeno je da se jednoga dana, jedan od drugova Sádiqovih žalio pred njim na svoje siromaštvo. Na to je Sádiq, ta besmrtna ljepota, odgovorio: “Uistinu ti si bogat i popio si gutljaj bogatstva.” Ta je siromašna duša bila zapanjena riječima koje je izgovorio taj svijetli lik, i rekla: “Gdje su moja bogatstva, mene koji nemam niti novčića?” Na to je Sádiq primijetio: “Ne posjeduješ li našu ljubav?” On je odgovorio: “Da, posjedujem je, o, ti, potomče Proroka Božjeg!” A Sádiq mu odgovori: “Zar bi ovu ljubav zamijenio za tisuću dinara”? On odgovori: “Ne, nikada je neću zamijeniti, pa makar mi bio dan svijet i sve što je u njemu!” Na to Sádiq primijeti: “Kako se onaj koji posjeduje takvo bogatstvo može nazvati siromašnim”?

To siromaštvo i ta bogatstva, to poniženje i slava, ta vladavina, moć i slično, na kojima počivaju oči i srca tih taštih i lakoumnih duša, sve te stvari u ovom Dvoru blijede u krajnje ništavilo! Baš kako je On rekao: “O, ljudi! Vi niste drugo do li siromasi koji trebaju Boga; ali Bog je Bogat, Samodovoljan!” Pod ‘bogatstvima’ se, dakle, misli na neovisnost o svemu osim o Bogu, a pod ‘siromaštvom’ na nedostatak stvari koje su od Boga.

Slično tome, sjeti se dana kad su Židovi, koji su opkolili Isusa, Sina Marijina, navalili na Njega da prizna Svoju tvrdnju da je Mesija i Prorok Božji, kako bi Ga mogli proglasiti nevjernikom i osuditi Ga na smrt. Potom su Ga odveli, Njega koji je Danica na nebu božanskog Otkrivenja, Pilatu i Kaifi, koji je bio vodeći duhovnik toga doba. Svi su se glavni svećenici okupili u palači, kao i mnoštvo naroda koji se okupio da nazoči Njegovim patnjama, da Ga ismiju i povrijede. Iako su Ga opetovano ispitivali nadajući se da će priznati Svoju tvrdnju, ipak je Isus sačuvao Svoj mir i nije progovorio. Naposljetku, jedan kojega je Bog prokleo ustade i prilazeći Isusu, zahtijevaše priznanje od Njega, govoreći: “Zar nisi ti tvrdio da si Božanski mesija? Nisi li rekao, ‘Ja sam Kralj Kraljeva, Moja je Riječ Božja i ja sam prekršitelj Sabata?’” Na to je Isus podigao glavu i rekao: “Ne vidiš li Sina Čovječjeg kako sjedi zdesna snage i moći?” To su bile Njegove riječi, pa ipak promisli kako se izvana činilo da je On lišen sve moći osim unutarnje moći koja je od Boga i koja je obuhvatila sve što je na nebu i na zemlji. Kako mogu Ja ispričati sve što Ga je zadesilo nakon što je izgovorio te riječi? Kako mogu opisati njihovo gnjusno ponašanje prema Njemu? Na kraju su na Njegovu blagoslovljenu Osobu nagomilali takve nevolje da je odletio u četvrto Nebo.

U Evanđelju prema sv. Luki također piše, da je jednoga dana Isus prolazio pored Židova koji je bolovao od paralize i ležao na ležaju. Kad Ga je Židov ugledao, prepoznao Ga je i zamolio za pomoć. Isus mu je rekao: “Ustani iz postelje; tvoji su ti grijesi oprošteni.” Neki Židovi koji su stajali u blizini protestirali su govoreći: “Tko može oprostiti grijehe osim Boga samoga?” I odmah shvativši što misle, Isus im odgovori: “Je li lakše bolesnomu od paralize reći, ustani, ostavi postelju i hodaj; ili reći, tvoji su ti grijesi oprošteni, da bi on znao da Sin Čovječji ima moć na zemlji oprostiti grijehe.” To je prava vrhovna vlast i takva je moć Odabranika Božjih! Sve te stvari koje smo Mi opetovano spominjali, i pojedinosti koje Smo citirali iz raznih izvora nemaju druge svrhe do li tebi omogućiti da shvatiš značenje aluzija u izjavama Božjih Odabranika kako ne bi neke od tih izjava učinile da tvoja stopala zastanu, a tvoje se srce obeshrabri.

Možemo, tako, čvrstim koracima koračati Stazom osvjedočenja, ne bi li nas možda lahor koji puše sa livada Božjeg zadovoljstva zapahnuo slatkim mirisima božanskog prihvaćanja, i učinio da mi, prolazni smrtnici kakvi jesmo, dosegnemo Kraljevstvo vječne slave. Tada ćeš pojmiti unutarnje značenje vrhovne vlasti i ostaloga o čemu govore predaje i spisi. Nadalje, već ti je jasno i poznato da one stvari kojih su se držali Židovi i kršćani i prigovori koje su nagomilali na Ljepotu Muhamedovu, isto danas tvrdi narod Kur’ana i očituje se u njihovim optužbama protiv “Točke Bayána” – neka duše svih koji obitavaju u kraljevstvu božanskih Otkrivenja budu Njemu žrtvovane! Pogledaj njihovu zaluđenost: oni izgovaraju iste riječi koje su izgovarali drevni Židovi, a ne znaju to! Kako su dobre i istinite Njegove riječi koje se na njih odnose: “Ostavi ih da zabavljaju sami sebe svojim neutemeljenim prigovorima!” “Kao što je istina da Ti živiš, o, Muhamede, tako su oni obuzeti ludilom svojih jalovih maštanja.”

Kad je Nevidljiva, Vječna, božanska Bit, učinila da Zvijezda Danica Muhamedova izađe na obzorju spoznaje, jedan od prigovora koje su židovski duhovnici uputili protiv Njega bio je da Bog neće poslati niti jednog Proroka poslije Mojsija. Naravno, u spisima se spominje Duša, potekla od Mojsija, Koja će se morati objaviti i koja će unaprijediti Vjeru i promicati interese naroda, kako bi Zakon Mojsijeve Dispenzacije mogao obuhvatiti cijelu zemlju. Tako se Kralj vječne slave u Svojoj Knjizi poziva na riječi koje su izgovorili oni koji lutaju u dolini udaljenosti i zablude: “’Ruka Božja,’ kažu Židovi, ‘okovana je’. Okovana njihovim vlastitim rukama! A za to što su rekli, prokleti su. Ne, ispružene su obje Njegove ruke!” “Ruka je Božja iznad njihovih ruku.”

Iako su se tumači Kur’ana na razne načine pozivali na okolnosti koje su pratile otkrivenje ovoga stiha, ipak bi se ti morao potruditi shvatiti njegovu svrhu. On kaže: “Kako je pogrešno to što su Židovi zamislili! Kako može ruka Onoga Koji je uistinu Kralj, Koji je učinio da se objavi lik Mojsijev i dao Mu ruho Proroštva – kako može ruka takvog Jednoga biti okovana i sputana? Kako ga se može zamišljati bespomoćnim da pošalje još jednoga Glasnika nakon Mojsija? Obrati pažnju na besmisao onoga što govore; kako je to daleko skrenulo sa staze znanja i razumijevanja! Vidi kako se i danas svi ti ljudi bave tako glupim besmislicama. Više od tisuću godina oni su recitirali ovaj stih i nerazborito iskazivali svoju osudu protiv Židova, posve nesvjesni da oni sami i otvoreno i tajno iznose osjećaje i vjerovanja židovskoga naroda! Ti si zacijelo svjestan njihove jalove tvrdnje da je došao kraj svakom Otkrivenju, da su vrata Božanske milosti zatvorena, da iz osvita vječne svetosti neće ponovno izaći sunce, da se zauvijek umirio Ocean vječnog obilja, a da su se iz Svetohraništa drevne slave prestali objavljivati Glasnici Božji. Takva je količina razumijevanja tih ograničenih, prijezira vrijednih ljudi. Ti su ljudi zamislili da je zaustavljen tok Božje sveobuhvatne milosti i obilnoga milosrđa, čiji zastoj ni jedan um ne može pojmiti. Digli su se sa svih strana i opasali bedra tiranije i uložili krajnji trud da gorkim vodama svoje tašte uobrazilje ugase plamen Božjeg gorućeg Grma, zaboravljajući da će kugla moći unutar svojega moćnog uporišta zaštititi Svjetiljku Božju. Krajnja oskudica koja je zadesila ovaj narod sigurno im je dovoljna, budući da su bili lišeni prepoznavanja temeljne Svrhe i spoznavanja Otajstva i Biti Stvari Božje. Najviša i najvrsnija milost dana ljudima je milost “dosezanja Božje Nazočnosti” i Njegova prepoznavanja, što je obećano svim ljudima. To je najveći stupanj milosti koje je Svedarežljivi, Drevni, darovao čovjeku, kao i potpunost Njegova apsolutnog obilja koje je podario Svojim stvorenjima. Nitko od ovoga naroda nije imao udjela u toj milosti i obilju, niti su bili počašćeni tom najvišom odličnošću. Kako su brojni oni otkriveni stihovi koji izrijekom svjedoče toj najvažnijoj istini i najuzvišenijoj Temi! Pa ipak, oni su je odbacili i po svojoj vlastitoj želji iskrivili njeno značenje. Baš kako je On otkrio: “A glede onih koji ne vjeruju u znakove Božje ili u to da će Ga ikada sresti, od Moje će milosti očajavati i teška ih kazna čeka.” Također On kaže: “Oni koji imaju na umu da će dosegnuti Nazočnost njihova Gospoda, i da će se Njemu vratiti.” Isto tako, On kaže: “Oni koji su bili sigurni da će sresti Boga, rekli su, ‘Koliko puta je, Božjom voljom, mala vojska nadjačala veliku vojsku!’” I opet, na još jednom mjestu, On otkriva: “Neka onda onaj koji se nada doseći prisutnost svojega Gospoda radi pravičan posao.” Također On kaže: “On naređuje sve stvari. On čini jasnima Svoje znakove, da biste mogli imati čvrstu vjeru u dosezanje prisutnosti vašega Gospoda.”

Ovaj je narod odbacio sve ove stihove koji nepogrešivo svjedoče o realnosti “dosezanja božanske Prisutnosti”. Niti jedna tema nije bila naglašenije izražena u svetim spisima. Bez obzira na to, oni su sami sebe lišili toga uzvišenog i najvišega stanja, toga vrhunskoga i slavnog položaja. Neki su tvrdili da se pod “dosezanjem Božanske Prisutnosti” misli na “Otkrivenje” Boga na Dan Uskrsnuća. Kad bi oni tvrdili da “Otkrivenje” Božje znači “Univerzalno Otkrivenje”, jasno je i bjelodano da takvo otkrivenje već postoji u svim stvarima. Već Smo ustanovili istinitost toga budući da Smo pokazali da su sve stvari primatelji i otkrivatelji sjaja toga idealnog Kralja, a da znaci otkrivenja toga Sunca, Izvora svakoga sjaja, postoje i očituju se u zrcalima bića. Ne, kad bi čovjek promatrao okom božanskog i duhovnog razlučivanja, spremno bi priznao da ništa, ma što to bilo, ne može postojati bez otkrivenja sjaja Boga, idealnog Kralja. Razmotri kako sve stvorene stvari rječito svjedoče otkrivenju tog unutarnjeg Svjetla u njima. Vidi kako su unutar svih stvari otvorena vrata Ridvána Božjega, da bi tragatelji mogli stići u gradove razumijevanja i mudrosti i ući u vrtove spoznaje i moći. U svakom vrtu oni će ugledati mističnu nevjestu unutarnjeg značenja sigurno sklonjenu u odajama izričaja u najvećoj milosti i posve urešenu. Većina stihova Kur’ana svjedoči o ovoj duhovnoj temi i ukazuje na nju. Stih: “Nema tamo ničega što Njemu hvalu ne izriče”, rječit je dokaz tome; a “Mi opazismo sve stvari i zapisasmo ih”, odano tome svjedoči. Dakle, ako se pod “dosezanjem Prisutnosti Božje” misli na dosezanje spoznaje takvoga otkrivenja, jasno je da su svi ljudi već dosegli prisutnost nepromjenjivog Lika toga neusporedivoga Kralja. Zašto, onda, ograničavati takvo otkrivenje na Dan Uskrsnuća?

A kad bi držali da se pod “božanskom Prisutnosti” misli na “Specifično Otkrivenje Božje”, što neki Sufiji nazivaju “Najsvetiji Izljev”, kad bi to bilo u Samoj Biti, jasno je da je to oduvijek bilo u Božanskoj spoznaji. Pretpostavivši istinitost ove hipoteze, “dosezanje božanske Prisutnosti” u tom smislu nije moguće nikome, budući da je ovo otkrivenje ograničeno na najdublju Bit, koju ni jedan čovjek ne može dosegnuti.” “Put je zapriječen, a odbijeni svi koji traže.” Umovi miljenika nebeskih ma koliko visoko letjeli, nikada neće moći doseći taj položaj, a da niti ne spominjemo razumijevanje mračnih i ograničenih umova.

A kad bi oni rekli da se pod “božanskom Prisutnosti” misli na “Sekundarno Otkrivenje Božje”, protumačeno kao “Sveto Izljev”, to se može primijeniti u svijetu stvaranja, to jest, u kraljevstvu prvotne i izvorne objave Božje. Takvo otkrivenje ograničeno je na Njegove Proroke i Odabranike, budući nema nikoga moćnijeg od njih u svijetu postojanja. Ovu istinu svi priznaju i tome svjedoče. Ti Proroci i Odabranici Božji primatelji su i otkrivatelji svih nepromjenjivih svojstava i imena Božjih. Oni su zrcala koja istinski i vjerno odražavaju svjetlo Božje. Sve što se na njih odnosi, odnosi se na Boga, Njega Samoga, Koji je i Vidljivi i Nevidljivi. Spoznati Njega, Koji je Izvorište svih stvari i doseći Njega, nemoguće je osim putem spoznaje i dostizanja tih svijetlih Bića koja proistječu iz Sunca Istine. Stoga, dosezanjem prisutnosti tih svetih Zvijezda, dosegnuta je “Prisutnost Boga” samoga. Kroz njihovu spoznaju otkriva se spoznaja Boga, a iz svjetla njihova lika očituje se sjaj Lica Božjeg. Kroz mnogostruka svojstva ovih Biti Nevezanosti, Koji su i prvi i posljednji, viđeni i skriveni, jasno je da je On Koji je Sunce Istine “Prvi i Posljednji, Viđeni i Skriveni.” Isto je tako i s drugim Božjim uzvišenim imenima i svojstvima. Stoga, tko god je, i u bilo kojoj Dispenzaciji, prepoznao i dosegnuo prisutnost tih slavnih, tih sjajnih i najodličnijih Zvijezda, uistinu je dosegnuo “Prisutnost Boga” Samoga, i ušao u grad vječnog i besmrtnog života. Dosegnuti takvu prisutnost moguće je jedino na Dan Uskrsnuća, koji je Dan izlaska Sunca Boga Samoga kroz Njegovo sveobuhvatno Otkrivenje.

To je značenje “Dana Uskrsnuća” o kojem se govori u svim svetim spisima i koji je naviješten svim ljudima. Promisli, može li se zamisliti dragocjeniji, moćniji i slavniji dan od ovoga, čije bi se milosti čovjek svjesno odrekao i lišio se njegovih bogatstava koji poput proljetnih kiša liju s neba milosrđa na cijelo čovječanstvo? Nakon što je tako odlučno pokazano da nema većega od ovoga Dana i slavnijega od ovoga Otkrivenja, i nakon što su predočeni svi ti ozbiljni i nepogrešivi dokazi, u koje niti jedan um koji razabire ne može sumnjati niti ih ijedan učen čovjek može zanemariti, kako bi čovjek, zbog jalove tvrdnje ljudi koji sumnjaju i izmišljaju, mogao sebe lišiti takve obilne milosti? Zar oni nisu čuli dobro znanu predaju: “Kad se Qá’im uzdigne, taj će dan biti Dan Uskrsnuća”? Isto tako, Imámi, ta neugasiva svjetla božanskog vodstva protumačili su stih ovako: “Što takvi mogu očekivati do li da se Bog na njih spusti zaklonjen oblacima”, znak koji su oni nesumnjivo smatrali jednim od obilježja Dana Uskrsnuća, a koji se odnosi na Qá’ima i Njegovu objavu.

Trudi se, dakle, o, moj brate, shvatiti značenje “uskrsnuća” i očistiti svoje uši od jalovih izjava tih odbačenih ljudi. Zakoračiš li u kraljevstvo potpune odvojenosti, spremno ćeš posvjedočiti da nema moćnijega od ovoga Dana, i da se ne može zamisliti uskrsnuće koje izaziva više strahopoštovanja od ovoga Uskrsnuća. Jedno pravično djelo izvršeno na ovaj Dan, jednako je svim kreposnim djelima koje su ljudi činili tijekom mnogih stoljeća – štoviše, Mi molimo Boga za oprost zbog takve usporedbe! Jer, uistinu, nagrada koju takvo djelo zaslužuje daleko nadilazi ocjenu ljudi. Budući da te nerazborite i jadne duše nisu uspjele pojmiti pravo značenje “Uskrsnuća” i “dosezanja božanske Prisutnosti”, ostali su u potpunosti lišeni te milosti. Iako je jedna i jedina svrha svega učenja, truda i rada koje ono uključuje, dosezanje i prepoznavanje toga položaja, ipak su svi oni uronjeni u potragu za materijalnim učenjima. Oni sami sebi uskraćuju svaki trenutak dokolice i posve zanemaruju Njega, Koji je Bit svega učenja i jedini Cilj njihove potrage! Mislim da se njihove usne nikada nisu dotakle pehara božanske Spoznaje niti se čini da su dosegli i najmanju kap izljeva nebeske milosti.

Razmotri, kako može onaj koji nije uspio na dan Božjeg Otkrivenja doseći milost “Božanske Prisutnosti” i prepoznati Njegovu Objavu, pravedno biti nazvan učenim iako je možda proveo vječnost u traganju za znanjem i stekao svekoliko ograničeno i materijalno učenje ljudi? Zacijelo je jasno da se nikako ne može smatrati da on posjeduje istinsko znanje. Dok se naprotiv, najneukiji od svih ljudi, ako je počašćen ovom vrhovnom odlikom, uistinu može smatrati jednim od onih božanski nadahnutih učenih ljudi čije je znanje od Boga; jer takav čovjek je dosegnuo vrhunac znanja i stigao na vrh učenja.

Ovaj je položaj također jedan od znakova Dana Otkrivenja, baš kako je kazano: “Ponižene među vama On će uzdići; a one koji su uzdignuti On će poniziti.” A isto tako, On je otkrio u Kur’anu: “Mi želimo pokazati naklonost onima koje su na zemlji ponizili, i učiniti ih duhovnim vođama među ljudima te od njih napraviti Naše nasljednike.” Danas je jasno koliko je mnogo duhovnika, koji su, zbog svojeg odbacivanja Istine, zapali u najveće dubine neznanja i tamo prebivaju, te su im imena izbrisana sa svitka slavnih i učenih. A koliko je mnogo neznalica koji su se zbog svojega prihvaćanja Vjere, vinuli uvis i dosegli visoki vrhunac znanja, i čija će imena biti urezana Perom Moći na Ploči božanske Spoznaje. Dakle, “Bog će ukinuti ili potvrditi ono što se Njemu sviđa, jer kod Njega je Izvor Otkrivenja.” Zato je kazano: “Tražiti dokaz, kad je Dokaz podnesen nije drugo do li nedoličan čin, a baviti se potragom za znanjem kad je Cilj svekolikog učenja postignut zaista je vrijedno prijekora.” Reci, O, ljudi na zemlji! Gledajte ovoga gorljivoga Mladca koji juri bezgraničnim prostorom Duha noseći vam radosne vijesti: “Gle, Božja Svjetiljka gori” i poziva vas da obratite pozornost na Stvar Njegovu koja, iako skrivena ispod velova drevnoga sjaja, sja u zemlji Iraku nad osvitom vječne svetosti.

O, moj prijatelju, kad bi ptica tvoga uma istražila nebo Otkrivenja Kur’ana, kad bi promislila o kraljevstvu božanske spoznaje koje je u njemu razastrto, zasigurno bi naišao na brojna vrata otvorena pred tobom. Zacijelo bi prepoznao da su sve ove stvari koje danas priječe ljude da dosegnu obale oceana vječne milosti, iste stvari koje su u Muhamedovoj Dispenzaciji spriječile ljude toga doba u prepoznavanju božanske Zvijezde i u svjedočenju Njegovoj istini. Ti ćeš također shvatiti otajstva “povratka” i “otkrivenja” i sigurno ćeš prebivati u najvišim odajama osvjedočenja i uvjerenosti.

Dogodilo se jednoga dana da su brojni protivnici te neusporedive Ljepote, oni koji su daleko odlutali od Božjega neprolaznoga Svetišta, prijekorno izgovorili Muhamedu ove riječi: “Zaista, Bog je s nama sklopio pogodbu prema kojoj ne bismo trebali vjerovati apostolu dok nam on ne pokaže žrtvu koju će progutati vatra s neba.” Značenje ovoga stiha jest da se je Bog s njima dogovorio da ne bi trebali vjerovati u bilo kojeg glasnika sve dok ne izvede čudo Abela i Kaina, to jest, ne ponudi žrtvu, a vatra je s neba ne proguta; baš kako su je čuli ispričanu u priči o Abelu, koja je zabilježena u svetim spisima. Na ovo je Muhamed odgovorio: “Već su vam prije mene dolazili Apostoli sa sigurnim dokazima i sa ovim o čemu govorite. Zašto ste ih pogubili? Recite mi, ako ste ljudi od istine.” A sad, budi iskren; Kako su mogli ti ljudi koji su živjeli u Muhamedovo doba mogli postojati, prije tisuća godina, u doba Adama ili drugih Proroka? Zašto bi Muhamed, ta Bit istinitosti, optužio ljude Svoga doba za ubojstvo Abela ili drugih Proroka? Nemaš druge mogućnosti do li da Muhameda smatraš varalicom ili budalom – sačuvaj Bože! – ili da misliš da su ti zli ljudi bili isti oni ljudi koji su se u svako doba usprotivili i prigovarali Prorocima i Glasnicima Božjim, sve dok ih na kraju ne bi natjerali da trpe mučeništvo.

Promisli o ovome u svome srcu da bi te slatki vjetrovi božanskoga znanja koji pušu sa livada milosti mogli zapahnuti miomirisom izričaja Voljenoga i učiniti da tvoja duša dosegne Ridván razumijevanja. Budući da tvrdoglavi ni u jednom dobu nisu uspjeli dokučiti dublje značenje tih ozbiljnih i važnih izričaja, te zamišljahu da se odgovor Proroka Božjih ne odnosi na pitanja koja su im postavljali, oni su neznanje i bezumlje pripisivali tim Bitima znanja i razumijevanja.

Isto tako, Muhamed u drugom stihu, izražava svoje protest protiv ljudi toga doba. On kaže: “Iako su se ranije molili za pobjedu nad onima koji ne vjeruju, ipak, kad im je došao Onaj o Kojemu su znali, nisu povjerovali u Njega. Prokletstvo Božje neka je na nevjernicima!” Razmisli o tome kako ovaj stih također podrazumijeva da su ljudi koji su živjeli u Muhamedovo doba isti ljudi koji su se u doba drevnih Proroka prepirali i borili da bi promicali Vjeru i poučavali Stvar Božju. A ipak, kako su se mogli naraštaji koji su živjeli u vrijeme Isusa i Mojsija i oni koji su živjeli u Muhamedovo vrijeme smatrati jednim te istim narodom? Nadalje, oni koje su oni ranije poznavali bili su Mojsije, Otkrivatelj Petoknjižja, i Isus, Autor Evanđelja. Bez obzira na to, zašto je Muhamed rekao: “Kad im je On o Kojemu su znali došao” – to jest Isus ili Mojsije – “nisu u Njega povjerovali?” Nije li se izvana činilo da je Muhamed imao drugo ime? Nije li On došao iz drugoga grada? Nije li on govorio drugačijim jezikom i otkrio drugi Zakon? Kako se onda može ustanoviti istina ovoga stiha i razjasniti njegovo značenje?

Trudi se zato shvatiti značenje “povratka” koje je tako jasno otkriveno u samom Kur’anu, a koje još nitko nije razumio. Što ti kažeš? Ako kažeš da je Muhamed bio “povratak” drevnih Proroka, kao što ovaj stih svjedoči, Njegovi Pratioci onda isto tako moraju biti “povratak” prošlih Pratilaca, kao što o “povratku” ranijeg naroda jasno svjedoči tekst gore spomenutih stihova. A ako to odbijaš, zasigurno si odbacio istinu Kur’ana, najsigurnijeg Božjeg svjedočanstva ljudima. Na isti način, trudi se shvatiti značenje “povratka”, “otkrivenja” i “uskrsnuća” kako se o njima svjedoči u danima Objava božanske Biti, da bi mogao svojim očima vidjeti “povratak” svetih duša u posvećena i prosvijetljena tijela i mogao sprati svu prašinu neznanja i očistiti zatamnjeno svoje ja vodama milosti koje teku iz Izvora božanske Spoznaje; da bi možda mogao kroz moć Božju i svjetlo božanskoga vodstva, razlučiti Jutro vječnoga sjaja od mračne noći zablude.

Nadalje, jasno ti je da se Nosioci uzdanja Božjega objavljuju narodima zemlje kao Promicatelji Stvari i Nosioci nove Poruke. Budući da su Ptice Nebeskoga Prijestolja sve poslane dolje sa neba Božje Volje i sve će one ustati da šire Njegovu neodoljivu Vjeru, one se smatraju jednom dušom i istom osobom. Jer sve one piju iz istoga Pehara ljubavi Božje i sve kušaju plodove s istoga Stabla Jednosti. Svaka od tih Objava Božjih ima dvostruki položaj. Jedan je položaj čiste apstrakcije i suštinskog jedinstva. U tom pogledu, ako ih sve nazoveš istim imenom i pripišeš im isto svojstvo, nećeš pogriješiti. Baš kako je On otkrio: “Mi ne pravimo nikakve razlike među Njegovim Glasnicima!” Jer svi do jednoga pozivaju ljude na zemlji da priznaju Jedinstvo Božje i najavljuju im Kawthar beskonačne milosti i obilja. Svi su oni zaodjenuti ruhom Proroštva i počašćeni ogrtačem slave. Tako je Muhamed, vrh Kur’ana, otkrio: Ja sam svi Proroci.” Isto tako On kaže: “Ja sam prvi Adam, Noa, Mojsije i Isus.” Slične izjave izgovorio je i ‘Alí. Izjave poput ovih, koje ukazuju na suštinsko jedinstvo tih Promicatelja Jednosti, također su proistekle iz Kanala Božjeg besmrtnog izričaja i Riznica dragulja božanske spoznaje i bile su zabilježene u svetim spisima. Ti su Likovi primatelji Božanske Zapovijedi i osviti Njegova Otkrivenja. Ovo Otkrivenje nadilazi velove množinâ i potrebe za brojnošću. Tako On kaže: “Naša je Stvar samo jedna.” Budući da je Stvar jedna te ista, njezini Promicatelji onda isto tako moraju biti jedni te isti. Isto tako, Imámi muhamedanske Vjere, te svjetiljke osvjedočenja kažu: “Muhamed je naš prvi, Muhamed je naš posljednji, Muhamed naši svi.”

Tebi je jasno i bjelodano da su svi Proroci Hramovi Stvari Božje, Koji su se pojavili odjeveni u različitu odjeću. Ako pogledaš kritičkim očima, vidjet ćeš kako svi prebivaju u istom svetištu, lebde istim nebom, sjede na istom tronu, govore isti izričaj i proglašavaju istu Vjeru. Takvo je jedinstvo tih Biti postojanja, tih Zvijezda beskrajna i neizmjerna sjaja. Ako stoga neka od tih Objava Svetosti izjavi: “Ja sam povratak svih Proroka”, On uistinu govori istinu, Isto tako, u svakom sljedećem Otkrivenju, povratak prethodnoga Otkrivenja činjenica je čija je istina čvrsto ustanovljena. Budući da je povratak Proroka Božjih, kako je potvrđeno u stihovima i predajama, uvjerljivo pokazan, tako je isto konačno dokazan povratak njihovih odabranika. Taj je povratak prejasan sam po sebi, a da bi iziskivao bilo kakav dokaz ili svjedočanstvo. Na primjer, promisli o tome da je među Prorocima bio Noa. Kad je On bio zaodjenut ruhom Proroštva i kad ga je Duh Božji potaknuo da ustane i proglašava Stvar Njegovu, tko god je povjerovao u Njega i priznao Njegovu Vjeru, bio je obdaren milošću novoga života. O njemu se doista može reći da je bio ponovno rođen i oživljen, budući da je prije nego što je povjerovao u Boga i prihvatio Njegovu Objavu, on svoju naklonost poklanjao svjetovnim stvarima, kao što je vezivanje uz zemaljska dobra, ženi, djeci, hrani, piću i sličnome, u tolikoj mjeri da je njegova glavna briga tijekom dana i noći bila kako gomilati bogatstva i pribaviti za sebe sredstva užitka i zadovoljstva. Osim toga, prije nego li je pio oživljujuće vode vjere, bio je tako vezan za predaje svojih predaka i tako strastveno posvećen njegovanju njihovih običaja i zakona, da bi radije umro nego prekršio ma i jedno slovo tih praznovjernih obrazaca i načina ponašanja uobičajenih u njegovu narodu. Baš kako su ljudi povikali: “Zaista, zatekli smo svoje pretke s vjerom, i zaista, njihove ćemo stope slijediti.”

Isti ti ljudi, iako umotani u sve te velove ograničenja i usprkos tim primjedbama koje su ih obuzdavale, čim bi popili besmrtni gutljaj vjere iz pehara osvjedočenja u ruci Objave Sveslavljenoga, bili bi tako preobraženi da bi, Njega radi, odbacili svoju rodbinu, svoja tijela, svoje živote, svoja vjerovanja, da sve drugo osim Boga! Tako je jaka bila njihova čežnja za Bogom, tako neodoljiv zanos opojnog ushita da je svijet i sve što je u njemu pred njihovim očima izblijedjelo do ništavila. Nisu li ti ljudi bili primjerima otajstava “ponovnog rođenja” i “povratka”? Nije li bilo dokazano da su ti isti ljudi, prije nego što su bili prožeti novom i čudesnom milošću Božjom, tražili bezbrojna sredstva kako bi osigurali zaštitu svojih života protiv uništenja? Ne bi li ih trn ispunio užasom, a pogled na lisicu natjerao u bijeg? No, nakon što su bili počašćeni vrhovnom Božjom odličnošću i primili Njegovu obilnu milost, oni bi, da su mogli, rado dali deset tisuća života na Njegovu putu! Štoviše, njihove blagoslovljene duše, prezirući kavez svojih tijela čeznule bi za oslobođenjem. Jedan jedini ratnik iz te vojske suočio bi se sa mnoštvom! A ipak, kako bi oni, osim zbog preobrazbe koja se dogodila u njihovim životima, mogli izvršiti takva djela koja su protivna običajima ljudi i nespojiva sa njihovim svjetovnim željama?

Jasno je da ništa drugo do li ova mistična preobrazba nije mogla učiniti da se takav duh i ponašanje, tako silno različiti od ranijih navika i manira, očituje u svijetu postojanja. Jer njihov se nemir pretvorio u mir, njihova sumnja u osvjedočenje, njihova plašljivost u hrabrost. Takva je moć Božanskog Eliksira, koji, brzo poput treptaja oka, preobražava duše ljudi!

Na primjer, razmisli o bakru. Kad bi u ga u vlastitu rudniku zaštitili od zgušnjavanja, za sedamdeset godina postigao bi stanje zlata. Ima nekih, međutim, koji drže da je bakar sam po sebi zlato, koje je kad se zgusne u lošem stanju i zato nije postiglo svoje vlastito stanje.

Ma kako bilo, pravi će eliksir u jednom trenu učiniti da tvar bakra prijeđe u stanje zlata i preskočit će razdoblje od sedamdeset godina u jednom jedinom trenutku. Može li se to zlato zvati bakrom? Može li se tvrditi da nije postiglo stanje zlata, kad je kamen za kušanje zlata na dohvatu ruke da to potvrdi i razluči ga od bakra?

Isto tako, te duše, snagom Božanskoga Eliksira, u treptaju oka prelaze svijet praha i stižu u kraljevstvo svetosti, a jednim korakom preskaču zemlju ograničenja i dospijevaju u kraljevstvo Bez mjesta. Dolikuje ti potruditi se do krajnjih granica ne bi li dosegao Eliksir koji, u jednom prolaznom dahu, omogući da zapad neznanja dostigne istok znanja, osvijetli tamu noći sjajem jutra, vodi zalutaloga u divljini sumnje do vrela Božanske Prisutnosti i Izvora osvjedočenja i prenosi na te smrtne duše čast da budu prihvaćene u Ridván besmrtnosti. Dakle, kad bi se to zlato moglo smatrati bakrom, onda bi se moglo smatrati da su i ti ljudi isti kakvi su bili prije nego su obdareni vjerom.

O, brate, pogledaj kako se unutarnja otajstva “ponovnog rođenja”, “povratka” i “uskrsnuća”, razotkrivaju pred tvojim očima kroz ove izjave koje su svedostatne, nepobitne i konačne. Dao Bog da uz Njegovu milostivu i nevidljivu pomoć ti sa svojega tijela i duše skineš stari plašt i zaodjeneš se novim i neprolaznim ruhom.

Dakle, oni koji su u svakoj sljedećoj Dispenzaciji predvodili ostatak čovječanstva u prihvaćanju Vjere Božje, koji su pili bistre vode znanja iz ruke božanske Ljepote i dosegli najviše vrhunce vjere i osvjedočenja, mogu se, imenom, stvarnošću, djelima, riječima i položajem, smatrati “povratkom” onih koji su u prethodnoj Dispenzaciji postigli slična odličja. Jer što god da su objavili ljudi iz ranije Dispenzacije isto su pokazali ljudi ovog kasnijeg naraštaja. Pogledaj ružu: ona nije ništa manje ruža bilo da cvjeta na Istoku ili na Zapadu. Jer ono što je ovdje važno nije vanjština i oblik ruže, već prije miomiris koji ona širi.

Zato, očisti svoj vid od svih zemaljskih ograničenja da bi ih sve mogao vidjeti kao nositelje jednog Imena, zagovaratelje iste Stvari, objave jednog Ja i otkrivatelje jedne Istine, i da bi mogao pojmiti mistični “povratak” Riječi Božjih koje šire ti izričaji. Promisli malo o ponašanju pratioca muhamedanske Dispenzacije. Razmotri kako su uz pomoć oživljujućeg daha Muhamedova, bili očišćeni od prljavštine zemaljskih ispraznosti, oslobođeni sebičnih želja i odvojili se od svega osim od Njega. Pogledaj kako su prednjačili pred svim narodima zemlje u dosezanju Njegove svete Prisutnosti – Prisutnosti Boga Samoga – kako su se odrekli svijeta i svega što je u njemu i svojevoljno i radosno žrtvovali svoje živote pred nogama Objave Sveslavljenoga. A sada, promotri “povratak” jedne te iste odlučnosti, jedne te iste postojanosti i odricanja koje su pokazali pratioci Središta Bayána. Svjedočio si kako su ti pratioci, uz pomoć čuda milosti Gospoda svih Gospoda, podigli stjegove veličanstvenog odricanja na neosvojive visine slave. Ta Svjetla proistekla su iz jednog jedinog Izvora, a ti su plodovi, plodovi s jednog stabla. Ti ne možeš razabrati nikakve razlike među njima. Sve je to tako milošću Božjom! Kome On želi, On daruje Svoju milost. Dao Bog da izbjegnemo kopno poricanja i napredujemo ka oceanu prihvaćanja, da bismo mogli okom očišćenim od svih sukobljenih elemenata, opaziti svjetove jedinstva i odvojenosti i poletjeti do najvišeg i najdubljeg svetišta unutarnjeg značenja Riječi Božje.

Iz ovih je tvrdnji jasno i bjelodano da, objavi li se Duša na “Kraju koji ne poznaje kraja”, i ustane li proglašavati i podržavati Stvar koju je na “Početku koji nema početka” neka druga Duša proglasila i podržala, uistinu se može ustvrditi da su Onaj Koji je Posljednji i Onaj Koji je bio Prvi jedan te isti, budući da su obojica Zagovaratelji jedne te iste Stvari. Iz tog je razloga Središte Bayána – neka svekoliki život svih osim Njega bude Njemu žrtvovan! – sve Objave Božje usporedio sa suncem koje sja od “Početka koji nema početka” sve do “Kraja koji ne poznaje kraja”, a koje je ipak jedno te isto sunce. Dakle, kad bi ti rekao da je ovo sunce ranije sunce, rekao bi istinu; a kad bi rekao da je ovo sunce “povratak” onog sunca, također bi istinu rekao. Isto tako, iz ove je tvrdnje jasno da se pojam “posljednji” može primijeniti na “prvoga”, a pojam “prvi” na “posljednjega” jer su i “prvi” i “posljednji” ustali proglašavati jednu te istu Vjeru.

Ma koliko očigledna bila ova tema u očima onih koji su pili vino znanja i osvjedočenja, ipak, koliko je mnogo onih koji su, zato što nisu uspjeli razumjeti njegovo značenje, dopustili da izraz “Pečat Proroka” pomrači njihovo razumijevanje i liši ih milosti svih Njegovih mnogostrukih bogatstava! Nije li Sâm Muhamed izjavio: “Ja sam svi Proroci”? Nije li On rekao kako Smo već ranije spomenuli: “Ja sam Adam, Noa, Mojsije i Isus”? Zašto ne bi Muhamed, ta besmrtna Ljepota, Koji je rekao: “Ja sam prvi Adam” također mogao reći: “Ja sam posljednji Adam”? Jer jednako kako je On sebe smatrao “Prvim od Proroka” – a to je Adam – isto se tako, “Pečat Proroka” može primijeniti na tu Božansku Ljepotu. Očito je doduše da budući da je “Prvi od Proroka”, On isto tako i njihov “Pečat”.

Otajstvo ove teme bilo je u ovoj Dispenzaciji bolna kušnja za cijelo čovječanstvo. Pogledaj koliko je mnogo onih koji, čvrsto se držeći ovih riječi, nisu povjerovali u Njega Koji je njihov istinski Otkrivatelj. Što, pitamo Se, ovaj narod pretpostavlja da znače pojmovi “prvi” i “posljednji” – kad se odnose na Boga – slavljeno bilo Ime Njegovo! Ako tvrde da se ovi pojmovi odnose na materijalni svijet, kako je to moguće, kad vidljivi poredak stvari još uvijek jasno postoji? Ne, u ovom primjeru, pod “prvim” se ne misli ni na što do li na “posljednjega”, a “posljednji” ne znači drugo do li “prvi”.

Kao što se na “Početku koji nema početaka” pojam “posljednji” zaista može primijeniti na Njega koji je Odgajatelj vidljivoga i nevidljivoga, na isti način se pojmovi “prvi” i “posljednji” mogu primijeniti na Njegove Objave. Oni su u istodobno Zagovaratelji i “prvoga” i “posljednjega”. Premda su ustanovljeni na sjedištu “prvoga”, oni zauzimaju prijestolje “posljednjega”. Kad bi se našlo oko koje razabire, odmah bi opazilo da zagovaratelji “prvoga” i “posljednjega”, “objavljenoga” i “skrivenoga”, “početka” i “pečata” nisu nitko drugi do li ova sveta Bića, ove Biti Nevezanosti, ove božanske Duše. A kad bi se ti vinuo do svetoga kraljevstva tvrdnje “Bog bijaše sam, ne bješe nikog drugog osim Njega”, u tom bi Dvoru zatekao sva ta imena krajnje nepostojećima i posve zaboravljenima. Tada tvoj vid više ne bi bio zatamnjen tim velovima, tim pojmovima i aluzijama. Kako li je eteričan i uzvišen taj položaj, koji čak ni Gabriel, bez vodstva, ne bi mogao doseći, a gdje Ptica Nebeska, bez pomoći, ne bi mogla stići!

A sada se potrudi shvatiti značenje ove tvrdnje ‘Alíja, Zapovjednika Vjernih: “Probijajući velove slave, bez ičije pomoći.” Među tim “velovima slave” su duhovnici i učeni ljudi koji su živjeli u danima Objave Božje, koji, zbog nedostatka razbora i svoje ljubavi prema vodstvu i težnje za njim, nisu uspjeli svoje uši upraviti ka božanskoj Melodiji. “Prstima su začepili uši.” Isto su tako ljudi, posve zanemarujući Boga, a uzevši njih za svoje gospodare, sebe stavili pod vlast tih pompoznih i licemjernih vođa, jer nemaju vlastita vida, sluha niti srca da bi razabrali istinu od laži.

Bez obzira na božanski nadahnute opomene svih Proroka, Svetaca i Odabranika Božjih, koji su ljudima nalagali da gledaju vlastitim očima i slušaju vlastitim ušima, oni su prezirno odbacili njihove savjete i slijepo slijede i nastavit će slijediti svoje vjerske vođe. Kad bi im se obratio siromašan i čudan čovjek, lišen ruha učena čovjeka i rekao: “Slijedite, o ljudi, Glasnike Božje!”, oni bi, jako iznenađeni takvom izjavom, odgovorili: “Što! Misliš li ti da su svi ti duhovnici, svi ti zagovaratelji nauka, uza sav svoj autoritet, pompu i razmetanje, pogriješili, i nisu uspjeli razlikovati istinu od laži? Zar se ti i tebi slični pretvarate da shvaćate ono što oni nisu uspjeli razumjeti?” Kad bi se količina i kvaliteta odjeće smatrali mjerilima učenosti i istine, narodi iz prošlih vremena, koje današnji narodi ne mogu nadmašiti ni brojem, ni veličanstvenošću, niti silinom moći, zacijelo bi se smatrali nadmoćnijim i vrjednijim ljudima.

Jasno je i očito da su, kad god bi se otkrile Objave Svetosti, duhovnici toga doba ometali ljude u pristupanju putu istine. Ovome svjedoče zapisi svih svetih spisa i nebeskih knjiga. Nije se objavio niti jedan Prorok Božji, a da nije postao žrtvom nesmiljene mržnje, optužbi, poricanja i proklinjanja klerika Njegova doba! Jao njima zbog nepravdi koje su njihove ruke ranije počinile! Jao njima zbog onoga što sada čine! Ima li velova slave tegobnijih od tih utjelovljenja zablude! Pravednosti mi Božje, probiti takve velove moćnije je od svih djela, a razderati ih, pak, najzaslužnije od svih! Neka Bog pomogne nama i vama, o, družbo Duha, ne bi li vam u doba Njegove Objave bila milostivo dana pomoć da izvršite takva djela, i da biste u Njegovo vrijeme mogli dosegnuti Prisutnost Božju.

Nadalje, među “velovima slave” su pojmovi poput “Pečata Proroka” i slični, uklanjanje kojih je najviše postignuće u očima ovih zabludjelih duša niska roda. Zbog tih tajanstvenih izjava, svi ti jadni “velovi slave” bili su spriječeni vidjeti svjetlo spoznaje. Zar nisu čuli pjesmu Nebeske ptice koja izgovara ovo otajstvo: “Oženio sam tisuću Fatima, od kojih sve bjehu kćeri Muhameda, Sina ‘Abdu’lláha, Pečata Proroka?’” Pogledaj koliko je mnogo otajstava koja leže neotkrivena u svetohraništu znanja Božjega, i koliko su brojni dragulji Njegove mudrosti koji su još skriveni u Njegovim neosvojivim riznicama! Kad bi o tome promislio u svome srcu, shvatio bi da Njegovih ruku djelo nema ni početka ni kraja. Područje Njegove vlasti suviše je veliko, a da bi ga mogao opisati jezik smrtnika ili preletjeti ptica ljudskoga uma, a dispenzacije Njegove providnosti suviše otajstvene, a da bi ih um ljudski mogao pojmiti. Nema kraja Njegovom stvaranju, i ono je oduvijek postojalo od “Početka koji nema početka”; a Objave Njegove Ljepote nisu vidjele nikakva početka i nastavit će se do “Kraja koji ne poznaje kraja”. Duboko promisli o ovome u svom srcu i razmisli na koji to način to vrijedi za sve te svete Duše.

Isto tako, trudi se shvatiti značenje pjesme te vječne ljepote, Husayna, sina ‘Alíjeva, koji je obraćajući se Salmánu izgovorio riječi poput ovih: “Bio sam sa tisuću Adama, razmak između svakog sljedećeg Adama bio je pedeset tisuća godina i svakom od njih sam navijestio Položaj Nasljednika dodijeljen mojem ocu.” On je zatim potanko iznosio neke pojedinosti dok ne reče: “Vojevao sam tisuću bitaka na putu Božjem, od kojih je najmanja i najbeznačajnija bila poput bitke kod Khaybara, u kojoj se borio moj otac suprotstavljajući se nevjernicima.” Potrudi se sad iz ovih dviju predaja shvatiti otajstva “kraja”, “povratka” i “stvaranja bez početka i kraja”.

O, voljeni moj! Neizmjerno je uzvišena nebeska Melodija iznad nastojanja ljudskoga uha da čuje ili uma da shvati njeno otajstvo! Kako može bespomoćni mrav kročiti u dvor Sveslavljenoga? Pa ipak, krhke duše, zbog nedostatka razumijevanja odbacuju te zamršene izreke i sumnjaju u istinitost takvih predaja. Štoviše, nitko ih ne može pojmiti osim onih koji imaju srce koje razumije. Reci, On je onaj Kraj za Kojega se nikakav kraj u cijelom univerzumu ne može zamisliti i za Kojega se u svijetu stvaranja nikakav početak ne može smisliti. Pogledajte, O, družbo zemaljska, odsjaje Kraja, otkrivene u Objavama Početka!

Kako je to čudno! Ti se ljudi jednom rukom drže onih stihova Kur’ana i onih predaja osvjedočenih ljudi za koje su našli da se slažu s njihovim sklonostima i interesima, a odbacuju druge koje su suprotne njihovim sebičnim željama. “Vjerujete li, dakle, u jedan dio Knjige, a u drugi ne?” Kako možete suditi o onome što ne razumijete? Baš kako je Gospod postojanja u svojoj nepogrešivoj Knjizi, nakon što je govorio o “Pečatu” svojim uzvišenim izričajem: “Muhamed je Apostol Božji i Pečat Proroka”, otkrio svim ljudima obećanje “dosezanja božanske Prisutnosti”. O ovom dosezanju prisutnosti besmrtnoga Kralja svjedoče stihovi Knjige, od kojih Smo neke već spomenuli. Jedan istinski Bog Moj je svjedok! Ništa uzvišenije ili jasnije od “dosezanja božanske Prisutnosti” nije otkriveno u Kur’anu. Dobro je uz onoga koji je to dosegnuo, na dan kad se većina ljudi, baš kako i vi svjedočite, od toga okrenula.

A ipak, kroz otajstvo ranijega stiha, oni su se odvratili od milosti koju im je obećao kasniji, usprkos činjenici da se o “dosezanju božanske Prisutnosti” na “Dan uskrsnuća” izrijekom govori u Knjizi. Pokazano je i definitivno ustanovljeno, uz pomoć jasnih dokaza, da se pod “Uskrsnućem” misli na ustajanje Objave Božje da proglašava Njegovu Stvar, a da se pod “dosezanjem božanske Prisutnosti” misli na dosezanje prisutnosti Njegove Ljepote u osobi Njegove Objave. Jer zaista, “Ni jedna Ga vizija ne može obuhvatiti, ali On može obuhvatiti sve vizije” Bez obzira na sve nesumnjive činjenice i prosvjetljujuće tvrdnje, oni se uporno drže pojma “pečat” i ostaju u potpunosti lišeni prepoznavanja Onoga Koji je Otkrivatelj i Pečata i Početka, na dan Njegove prisutnosti. “Kad bi Bog kaznio ljude zbog njihovih izopačenih djela, ne bi na zemlji ostalo ništa što se kreće! No, On će to odgoditi do dogovorenog vremena.” No, usprkos svemu tome, da su ti ljudi dosegnuli ma i kap kristalnih rijeka koje teku iz ovih riječi: “Bog čini što god Ga je volja i nalaže sve što Mu se svidi”, ne bi izrekli nikakve nedolične prigovore poput onih protiv Središta Njegova Otkrivenja. Stvar Božja, sva djela i riječi u Njegovoj su moći. “Sve su stvari zatočene u dubini dlana Njegove moćne Ruke; Njemu su sve stvari lake i moguće.” On postiže što god hoće i čini što god poželi. “Tko god kaže ‘zašto’, i ‘zbog čega’, huli!” Kad bi ti ljudi otresli sanjivost nemara i shvatili ono što su njihove ruke počinile, zacijelo bi propali i sami bi se svojevoljno bacili u vatru – njihovo krajnje i stvarno prebivalište. Zar oni nisu čuli ono što je On otkrio: “Neće se Njega pitati o Njegovim djelima?”. U svjetlu ovih izričaja, kako čovjek može biti tako drzak da Njega propituje i bavi se dokonim pripovijedanjem?

Milostivi Bože! Tako je golema glupost i izopačenost ljudi da su lice svoje okrenuli prema vlastitim mislima i željama, a okrenuli leđa spoznaji i volji Božjoj – sveto i slavljeno neka bude ime Njegovo!

Budi iskren: Kad bi ti ljudi priznali istinu tih svijetlih riječi i svetih aluzija i prepoznali Boga kao “Onoga koji čini što god Mu se svidi”, kako bi se i dalje mogli grčevito držati tih zasljepljujućih besmislica? Naprotiv, svom svojom dušom prihvatili bi i pokorili se svemu što On kaže. Kunem se Bogom! Da nema božanske Zapovijedi i nedokučivih dispenzacija Providnosti, sama bi zemlja u potpunosti uništila sve te ljude! “On će to odgoditi do dogovorenog vremena poznatoga dana.”

Tisuću dvjesto i osamdeset godina prošlo je od zore muhamedanske Dispenzacije, i u svitanje svakoga dana ti slijepi i podli ljudi recitirali su svoj Kur’an, a ipak nisu uspjeli shvatiti niti slova te Knjige! Uvijek iznova čitaju one stihove koji jasno svjedoče o stvarnosti tih svetih tema i daju dokaze istine Objava vječne Slave, pa ipak još uvijek ne shvaćaju njihovu svrhu. Nisu čak, sve to vrijeme, uspjeli shvatiti da u svakome dobu, čitanje svetih spisa i svetih knjiga nema druge svrhe do li omogućiti čitatelju da pojmi njihovo značenje i razotkrije njihove najdublje tajne. Inače, od čitanja bez razumijevanja čovjek nema nikakve koristi.

Dogodilo se da je jednoga dana potrebit čovjek došao posjetiti ovu Dušu, čeznući za oceanom Njegova znanja. Dok je s njime razgovarao, spomenuti su određeni znakovi koji se odnose na Sudnji dan, Uskrsnuće, Oživljenje i Polaganje računa. Molio Nas je da objasnimo kako su, u ovoj čudesnoj Dispenzaciji, ljudi svijeta bili dovedeni pred sud a da toga nisu bili svjesni. Na to smo mu Mi priopćili određene istine o Znanosti i o drevnoj Mudrosti, u skladu sa njegovim mogućnostima i razumijevanjem. Onda Smo ga upitali: “Nisi li ti čitao Kur’an i nisi li svjestan ovoga blagoslovljenog stiha: ‘Na taj dan niti će čovjek niti duh biti pitani o njegovu Grijehu?’ Zar ne shvaćaš da se pod “pitanjem ne misli na pitanje jezikom i govorom, baš kako i sam stih na to ukazuje i dokazuje to?” Jer kasnije je rečeno: “Po izrazu lica njihova grješnici će se poznati, i bit će zgrabljeni za kosu i stopala.”

Tako se ljudi svijeta prosuđuju na temelju izraza njihova lica. Na njemu se očituju njihovo krivovjerje, njihova vjera i njihova nemoralnost. Baš kao što je upravo danas jasno kako se ljudi koji griješe prepoznaju i razlikuju po izrazu njihova lica od sljedbenika božanskoga Vodstva. Kad bi ti ljudi, potpuno Boga radi i ni sa jednom drugom željom osim Njegova zadovoljstva, promislili o stihovima Knjiga u svojem srcu, zacijelo bi našli sve što traže. U njenim bi stihovima našli otkrivene i objavljene sve stvari, bilo velike ili male, koje su se dogodile u ovoj Dispenzaciji. Čak bi u njima prepoznali aluzije na odlazak Objava imena i svojstava Božjih iz njihove domovine; na protivljenje i prezrivu bahatost vlada i ljudi; te na boravak i uspostavljanje Univerzalne Objave u dogovorenoj i posebno određenoj zemlji. Niti jedan čovjek, međutim, ne može pojmiti ovaj koncept osim onoga koji posjeduje srce koje razumije.

Mi ćemo zapečatiti Našu temu onim što je ranije otkriveno Muhamedu, da bi taj pečat mogao odašiljati miomiris svetog mošusa koji ljude vodi u Ridván neprolazna sjaja. On je rekao, a Njegova je riječ istina: “I Bog poziva ka Prebivalištu Mira; i On vodi koga On hoće na pravi put.” “Za njih je Prebivalište Mira uz njihova Gospoda! A On će biti njihov Zaštitnik zbog njihovih djela.” To je On otkrio da bi Njegova milost mogla obuhvatiti svijet. Hvaljen bio Bog, Gospod sveg postojanja!

Mi smo na razne načine i opetovano iznijeli značenje svake teme, ne bi li svaka duša, na visokom ili niskom položaju, mogla, prema svojoj mjeri i sposobnosti, zadobiti svoj udio u tome. Ukoliko ona ne može shvatiti neki argument, može se okrenuti drugom i tako ostvariti svoju svrhu. “Da bi sve vrste ljudi znale gdje mogu utažiti žeđ.”

Tako mi Boga! Ova Ptica Nebeska koja sada prebiva u prašini, može, osim ovih melodija, izreći mnoštvo pjesama i sposobna je osim tih izričaja razotkriti nebrojena otajstva. Svaka pojedina nota njenih neizgovorenih izričaja neizmjerno nadvisuje sve što je već otkriveno, a slavom nadilazi ono što je poteklo iz ovoga Pera. Neka budućnost otkrije sat kad će Nevjeste unutarnjeg značenja, kako nalaže Volja Božja, pohitati naprijed, nepokrivene, iz svojih mističnih dvoraca i objaviti se u drevnom kraljevstvu postojanja. Ništa, ma što to bilo, nije moguće bez Njegova dopuštenja; niti jedna moć ne može potrajati osim kroz Njegovu moć, i nema drugoga Boga osim Njega. Njegov je svijet stvaranja i Njegova je Stvar Božja. Svi proglašavaju Njegovo Otkrivenje i svi otkrivaju otajstva Njegova Duha.

Mi smo već na prethodnim stranicama pripisali dva položaja svakoj od Zvijezda koje izlaze iz Osvita vječne svetosti. Jedan od tih položaja, položaj suštinskog jedinstva, već Smo objasnili. “Nikakve razlike Mi ne pravimo među njima.” Drugi je položaj razlike i odnosi se na svijet stvaranja i ograničenja s time u vezi. U tom pogledu, svaka Objava Božja ima zasebnu individualnost, točno određenu misiju, predodređeno Otkrivenje i posebno dodijeljena ograničenja. Svaki od njih poznat je pod različitim imenom, odlikuje se posebnim svojstvom, ispunjava točno propisano Poslanje, povjereno mu je točno određeno Otkrivenje. Baš kako On kaže: “Učinili Smo da neki od Apostola nadmašuju ostale. Nekima je Bog govorio, neke je On podigao i uzvisio. A Isusu, Sinu Marijinu, Mi smo dali jasne znakove i osnažili Ga Duhom Svetim.”

Upravo se zbog te razlike u njihovu položaju i poslanju čini da su riječi i tvrdnje koje teku iz Vrela božanskoga znanja drugačije i različite. Inače, u očima onih koji su upućeni u otajstva božanske mudrosti, sve njihove tvrdnje u stvarnosti nisu drugo do li izrazi jedne Istine. Budući da većina ljudi nije uspjela procijeniti te položaje o kojima Smo govorili, osjećaju se zbunjeni i potišteni različitim tvrdnjama koje izgovaraju Objave a koje su u biti jedne te iste.

Oduvijek je bilo jasno da se sva ta odstupanja u tvrdnjama mogu pripisati razlikama položaja. Tako, promatraju li se sa stajališta jednosti i krajnje odvojenosti, svojstva Božanstva, Božanskoga, Vrhovne Jedinstvenosti i Najdublje Biti, primjenjivala su se i primjenjuju se na te Biti postojanja, budući da svi oni prebivaju na prijestolju božanskoga Otkrivenja i uspostavljeni su na sjedištu božanske Skrovitosti. Njihovom pojavom objavljuje se Otkrivenje Božje, a kroz njihov se lik otkriva Ljepota Božja. Zato se moglo čuti da te Objave božanskoga Bića izgovaraju Riječi Boga Samoga.

Promatrano u svjetlu njihova drugog položaja – položaja razlike, raznolikosti, privremenih ograničenja, karakteristika i odlika – oni očituju apsolutno služenje, krajnju požrtvovnost i posvemašnju samozatajnost. Baš kako On kaže: “Ja sam sluga Božji. Ja sam samo čovjek poput vas.”

Iz ovih neosporivih i potpuno dokazanih tvrdnji potrudi se pojmiti značenje pitanja koja si postavio, da bi postao postojan u Vjeri Božjoj i da ne budeš obeshrabren različitostima u tvrdnjama Njegovih Proroka i Odabranika.

Kad bi bilo koji od sveobuhvatnih Objavitelja Božjih izjavio: “Ja sam Bog!” On bi zaista govorio bi istinu i u tome nema sumnje. Jer se opetovano pokazalo da se kroz njihovo Otkrivenje, njihova svojstva i imena, Otkrivenje Božje, Njegovo ime i Njegova svojstva očituju u svijetu. Tako je On otkrio: “Ta su koplja bila Božja, a ne Tvoja!” On je također rekao: “Uistinu, oni koji su prisegli na vjernost tebi, u stvari su prisegli na vjernost Bogu.” A kad bi bilo koji od njih izrekao ovo: “Ja sam Glasnik Božji”, On bi isto tako govorio istinu, neupitnu istinu. Baš kako On kaže: “Muhamed nije otac niti jednog čovjeka među vama, ali je On Glasnik Božji.” Gledano u ovom svjetlu, svi oni nisu drugo do li Glasnici idealnoga Kralja, te nepromjenjive Biti. I kad bi svi oni izjavili: “Ja sam Pečat Proroka”, zaista ne bi rekli drugo do li istinu, bez i najmanje sjenke sumnje. Jer svi su oni jedna osoba, jedna duša, jedan duh, jedno biće, jedno otkrivenje. Svi su oni objava “Početka” i “Kraja”, “Prvi” i “Posljednji”, “Viđeni” i “Skriveni” – svi oni pripadaju Njemu Koji je najdublji Duh Duhova i vječna Bit Biti. A kad bi oni rekli: “Mi smo sluge Božji”, to je također jasna i neosporiva činjenica. Jer oni su se objavili u stanju krajnjega služenja, služenja kakvo niti jedan čovjek ne može dosegnuti. Tako u trenutku kad su te Biti postojanja bile duboko uronjene u oceane drevne i vječite svetosti, ili kad su letjeli do najviših vrhunaca božanskih otajstava, tvrdili su da je njihov izričaj Glas božanstva, Zov Boga Samoga. Kad bi se otvorilo oko koje razabire, prepoznalo bi da su upravo u tom stanju oni sebe smatrali krajnje ništavnima i nepostojećima pred licem Njega Koji je Sveprožimajući, Neuništivi. Izgleda da su sebe smatrali krajnje ništavnima, a svoje spominjanje na tom Dvoru činom huljenja. Jer i najslabiji šapat ega u takvom Dvoru dokaz je samodokazivanja i neovisnog postojanja. U očima onih koji su dospjeli do tog Dvora, takav je nagovještaj sam po sebi težak prekršaj. Koliko bi teži bio, kad bi se bilo što drugo spominjalo u toj Prisutnosti, kad bi se čovjekovo srce, jezik ili um bavili ikim drugim do li Voljenim, kad bi mu oči gledale bilo koji lik osim Njegove ljepote, uho bilo upravljeno ka bilo kojoj melodiji osim Njegovu glasu, a stopala mu kročila bilo kojim drugim osim Njegovim putem.

Danas lahor Božji i Njegov Duh prožimaju sve stvari. Toliki je izljev Njegove milosti da pero zastaje, a jezik je zanijemio.

Zahvaljujući ovom položaju, oni su tvrdili da su Glas Božanstva i slično, a zahvaljujući svojem položaju Glasnika, proglašavali su se Glasnicima Božjim. U svakom su trenutku oni izricali tvrdnje koje su odgovarale zahtjevima prigode i sve te tvrdnje pripisivali bi Sebi, tvrdnje koje su obuhvaćale sve, od kraljevstva božanskog Otkrivenja do kraljevstva stvaranja, i od područja Božanstvenosti sve do područja zemaljskog postojanja. Zato ma kakva da je bila njihova tvrdnja, odnosila se ona na položaj Božanstva, Gospodstva, Proroka, Glasnika, Čuvara, Apostola ili položaj Služenja, istinita je bez ikakve sjene sumnje. Zato te izreke, koje Smo citirali kao potporu Našem argumentu, valja pažljivo razmotriti da bi razne tvrdnje Objava Neviđenoga i Osvita Svetosti prestale uznemirivati dušu i zbunjivati um.

O tim riječima koje su izrekle Zvijezde Istine, valja razmisliti, i ne uspijemo li shvatiti njihovo značenje, valja tražiti objašnjenje od Povjerenika spremišta Znanja, da bi oni mogli protumačiti njihovo značenje i otkriti njihovo otajstvo. Jer, niti jednom čovjeku ne dolikuje tumačiti svete riječi prema vlastitomu nesavršenom razumijevanju, niti, nalazeći da su one protivne njegovoj sklonosti i željama, odbaciti i odreći se njihove istine. A tako se danas ponašaju duhovnici i učenjaci ovoga doba, koji zauzimaju sjedišta znanja i učenosti, i koji neznanje zovu znanjem, a ugnjetavanje pravdom. Kad bi oni zapitali Svjetlo Istine o slikama koje je izrezbarila njihova dokona mašta i kad bi smatrali da Njegov odgovor protuslovi njihovim vlastitim zamislima i njihovom razumijevanju Knjige, zacijelo bi Njega, Koji je Rudnik i Izvorište svega Znanja, proglasili samom suprotnošću razumijevanja. Takve su se stvari događale u svakome dobu.

Na primjer, kad su Muhameda, Gospoda postojanja, pitali o mladim mjesecima, On je, po Božjemu nalogu, odgovorio: “To su razdoblja koja su određena čovjeku.” Na to su Ga oni koji su to čuli proglasili neznalicom.

Isto tako, o stihu koji se odnosi na “Duh”, On je rekao: “I pitat će Te o Duhu. Reci, ‘Duh dolazi na zapovijed Moga Gospoda.’” Čim je Muhamed dao odgovor, svi su oni bučno protestirali, govoreći: “Gle! Neznalica koji ne zna što je Duh Sebe zove Otkrivateljem božanske Spoznaje!” A sad pogledaj duhovnike ovoga doba koji se zato jer su počašćeni Njegovim imenom i zato jer su njihovi očevi priznali Njegovo Otkrivenje, slijepo pokoravaju Njegovoj istini. Pazi, kad bi ovaj narod danas dobio takve odgovore na takva pitanja, bez oklijevanja bi ih odbili i odbacili – naprotiv, ponovno bi izrekli iste prigovore kakvi su tada bili izgovoreni. Sve to, bez obzira na činjenicu da te Biti postojanja uvelike nadvisuju takve maštarije i da im slava neizmjerno nadmašuje sve isprazne izreke i poimanje svakog srca koje razumije. Njihova takozvana učenost, kad se usporedi sa tim Znanjem, čista je laž, a sve njihovo razumijevanje nije ništa do li očita zabluda. Nikako, sve što proistječe iz tih Rudnika božanske Istine i tih Riznica vječnoga znanja jest istina, i samo istina. Izreka: “Znanje je jedna točka koju su neznalice umnožili” dokaz je Naše tvrdnje, a predaja: “Znanje je svjetlo koje Bog ulijeva u srce onomu komu On želi”, potvrda je Naše izjave.

Budući da oni nisu shvatili značenje Znanja i tim imenom nazvali slike koje je oblikovala njihova mašta i koje su niknule iz utjelovljenja neznanja, oni su Izvoru Znanja nanijeli sve ono o čemu si čuo i čemu svjedočio.

Na primjer, jedan je čovjek, poznat po svojoj učenosti i dostignućima, a koji se ubrajao među ugledne vođe svojega naroda, u svojoj knjizi optužio i oklevetao sve zagovaratelje istinskoga znanja. To je više nego očito iz njegovih izričitih tvrdnji kao i aluzija u cijeloj knjizi. Kako Smo često o njemu slušali, nakanili Smo pročitati neka njegova djela. Iako se Mi nikad nismo osjećali sklonima pomno proučavati spise drugih ljudi, ipak, budući da su Nas neki upitali o njemu, smatrali Smo da je potrebno pozvati se na njegove knjige, kako Bismo, sa znanjem i razumijevanjem, mogli odgovoriti onima koji su Nas pitali. Međutim, njegova djela na arapskom jeziku nisu bila dostupna sve dok Nas jedan čovjek nije obavijestio da se jedno njegovo djelo pod naslovom Irshádu’l-’Avám može nabaviti u gradu. U tome Smo naslovu osjetili vonj prevare i taštine, budući da je on sam sebe smatrao učenim čovjekom, a na ostale ljude gledao kao na neznalice. U stvari, o njegovoj je vrijednosti najbolje govorio sam naslov koji je odabrao za svoju knjigu. Bilo je jasno da njen autor slijedi stazu ega i žudnje i da je izgubljen u divljini neznanja i gluposti. Mislim da je on zaboravio dobro poznatu predaju koja kaže: “Znanje je sve što se može spoznati; i moć i snaga, sve stvoreno.” Ipak Smo poslali po knjigu i zadržali je nekoliko dana. Na nju Smo se vjerojatno dvaput pozvali. Drugi Smo put, slučajno, naišli na priču o Muhamedovu “Mi’ráju”, o kojem je kazano: “Da nije radi Tebe, ne bih stvorio sfere.” Primijetili Smo da je nabrojao nekih dvadeset ili više znanosti, čije je znanje smatrao bitnim za poimanje otajstva “Mi’rája”. Iz njegovih smo tvrdnji zaključili da, ukoliko čovjek nije jako dobro u sve njih upućen, on nikada ne može postići pravo razumijevanje ove transcedentne i uzvišene teme. Među navedenim znanostima bila je znanost o metafizičkim apstrakcijama, o alkemiji i prirodnoj magiji. Takva isprazna i odbačena učenja taj je čovjek smatrao preduvjetima razumijevanja svetih i vječnih otajstava božanske Spoznaje.

Milostivi Bože! Takav je stupanj njegova razumijevanja. Pa ipak, pogledaj prigovore i klevete kojima je on obasuo ta Utjelovljenja beskrajnoga Božjeg znanja! Kako li je dobra i istinita izreka: “Bacaš li svoje klevete u lice Onih Koje je jedini istinski Bog učinio Upraviteljima blaga Svoje sedme sfere?” Niti jedno srce ili um koji shvaća, niti jedan među mudrima i učenima nije se osvrnuo na te besmislene tvrdnje. A kako je jasno i očevidno svakom razboritom srcu da je to takozvano učenje uvijek odbacio i odbacuje Onaj Koji je jedini istinski Bog. Kako se može znanje tih znanosti koje su tako prezira vrijedne u očima pravih učenjaka, smatrati bitnim za poimanje otajstava “Mi’rája”, dok Gospod “Mi’rája” Sam nikada nije bio opterećen niti jednim slovom tih ograničenih i mračnih učenja i nikada nije okaljao Svoje blistavo srce bilo kojom od tih izmišljenih iluzija? Kako je pravo On rekao: “Svekoliko se ljudsko postignuće kreće na hromu magarcu, dok Istina, jašući na vjetru, strelovito juri prostorom.” Pravednosti mi Božje! Tko god želi proniknuti u otajstvo “Mi’rája” i žudi za kapi iz tog oceana, a zrcalo njegova srca već je zatamnjeno prašinom tih učenja, mora ga dobro očistiti prije nego li se u njemu može odraziti svjetlo ovoga otajstva.

Na današnji dan, oni koji su uronjeni u ocean drevnoga znanja i prebivaju u arci božanske mudrosti zabranjuju ljudima takva dokona zanimanja. Njihove sjajne grudi, hvala Bogu, oslobođene su svakog traga takva učenja i uzdižu se iznad takvih teških velova. Spalili smo najgušći od svih velova vatrom ljubavi Voljenoga – veo na koji se odnosi izreka: “Najteži od svih velova je veo znanja.” Na njegovu pepelu podigli Smo svetohranište božanske spoznaje. Mi smo, hvala Bogu, spalili “velove slave” vatrom ljepote Najljubljenijega. Iz ljudskoga Smo srca izvukli sve osim Njega Koji je Želja svijeta i slava njegova. Odani Smo samo Njegovu znanju i naša srca upravljamo samo ka blistavoj slavi Njegova svjetla.

Jako Smo se iznenadili uvidjevši da je njegov jedini cilj bio uvjeriti ljude da on posjeduje sva ta učenja. A Ja se, pak, Bogom kunem da niti jedan dah koji dolazi sa livada božanske spoznaje nikada nije zapahnuo njegovu dušu, niti je on ikada otkrio ijedno otajstvo drevne mudrosti. Štoviše, kad bi mu se ikada priopćilo značenje Spoznaje, smetenost bi ispunila njegovo srce, a cijelo njegovo biće iz temelja bi se treslo. Usprkos njegovim niskim i besmislenim izjavama, pogledaj kakve su visine ekstravagancije dosegle njegove tvrdnje!

Milostivi Bože! Kako je golema bila Naša zapanjenost nad time koliko se ljudi okupilo oko njega i priseglo vjernost njegovoj osobi! Zadovoljni prolaznom prašinom ti su ljudi svoja lica okrenuli njemu a odbacili Onoga Koji je Gospod nad Gospodima. Zadovoljni graktanjem vrana i očarani likom gavrana, odbacili su pjesmu slavuja i čar ruže. Kakve je neopisive zablude otkrilo pomno čitanje ove pretenciozne knjige! One su suviše nevrijedne, a da bi ih ijedno pero opisalo i previše proste ma i za trenutak pozornosti. Kad bi, međutim, bio pronađen kamen kušnje, on bi odmah razlučio istinu od laži, svjetlo od tame i sunce od sjene.

Među znanostima koje je taj varalica naučavao je i alkemija. Mi gajimo nadu da će ga možda bilo kralj bilo čovjek vrhovne moći pozvati da prevede ovu znanost iz kraljevstva mašte u područje činjenica i sa razine obične obmane na onu stvarnog postignuća. Kad bi bar ovaj neuki i skromni Sluga, koji nikad nije polagao lažna prava na takve stvari, niti ih je smatrao mjerilima istinskoga znanja, mogao izvršiti istu zadaću, kako bi se istina mogla saznati i razabrati od laži. No, kakve koristi od toga! Sve što bi Nam ovaj naraštaj mogao ponuditi jesu rane od njegovih strijela, a jedini pehar koji on može prinijeti Našim usnama jest pehar njegova otrova. Na svom vratu Mi još uvijek imamo ožiljak od lanaca, a na Našem tijelu još su utisnuti dokazi nepopustljive okrutnosti.

A što se tiče dostignuća ovoga čovjeka, njegova neznanja, razumijevanja i vjerovanja, pogledaj što otkriva Knjiga koja sadrži sve stvari: “Zaista, drvo Zaqqúm bit će hrana Athíma.” A zatim slijede neki stihovi, sve dok On ne kaže: “Kušaj ovo, jer ti si zaista moćni Karim!” Razmotri kako je jasno i izričito on opisan u Božjoj neuništivoj Knjizi! Štoviše, ovaj čovjek, hineći poniznost, u svojoj vlastitoj knjizi o samome sebi govori kao o “athím sluzi”: “Athím” u Knjizi Božjoj, moćan usred proste svjetine, “Karim” po imenu!

Promisli o blagoslovljenomu stihu, da bi se smisao riječi: “Nema stvari ni zelene niti uvele koja nije zabilježena u nepogrešivoj Knjizi”, mogao utisnuti na ploču tvoga srca. Usprkos tome, mnoštvo mu je odano. Oni su odbacili Mojsija znanja i pravde i čvrsto se drže Samirija neznanja. Svoje su oči odvratili od Danice istine koja blista na božanskom i vječnom nebu, i potpuno su zanemarili njen sjaj.

O, moj brate! Samo božanski Rudnik može dati dragulje božanskoga znanja, miris mističnoga Cvijeta može se udahnuti samo u savršenom Vrtu, a ljiljani drevne mudrosti ne mogu cvasti nigdje do li u gradu neokaljana srca. “U bogatu tlu, njegove biljke obilno niču s dopuštenjem njegova Gospoda, a u tlu koje je loše one niču, ali oskudno.”

Budući da je jasno pokazano da samo oni koji su upućeni u božanska otajstva mogu shvatiti melodije koje poje Ptica Nebeska, svakome je stoga naloženo da prosvjetljenje traži od onih prosvijetljena srca, i iz Riznica božanskih otajstava kad se radi o zamršenostima Božje Vjere i dubokim aluzijama u tvrdnjama Osvita Svetosti. Tako će ta otajstva biti otkrivena ne uz pomoć učenja, već samo uz pomoć Božju i izljeve Njegove milosti. “Pitajte, stoga, one koji čuvaju Svete spise, ako to ne znate.”

Ali, o, brate moj, kad istinski tragatelj odluči tragajući zakoračiti na stazu koja vodi ka spoznaji Drevnoga, on prije svega drugoga, mora očistiti i pročistiti svoje srce, koje je sjedište otkrivenja unutarnjih otajstava Božjih, od mračne prašine svekolikog stečenoga znanja i aluzija utjelovljenja sotonske mašte. On mora očistiti svoje grudi, koje su svetište trajne ljubavi Voljenoga, od svake prljavštine, i osloboditi svoju dušu od svega što se odnosi na vodu i glinu, od svih sjenovitih i prolaznih vezanosti. On mora tako očistiti svoje srce da u njemu ne bude ni ostatka bilo ljubavi ili mržnje, da ga ta ljubav ne bi slijepo odvela u zabludu ili da ga ta mržnja ne bi odbila od istine. Baš kao što ti danas svjedočiš kako je većina ljudi, zbog svoje ljubavi i mržnje, lišena besmrtnoga Lica, kako su odlutali daleko od Utjelovljenja božanskih otajstava i bez pastira lutaju divljinom zaborava i zablude. Taj tragatelj mora u svakom trenutku svoje povjerenje dati Bogu, mora se odreći naroda na zemlji, odvojiti se od svijeta praha i biti odan Onome Tko je Gospod nad Gospodima. On nikada ne smije težiti tome da se uzdigne iznad bilo koga, mora sa ploče svojeg srca isprati svaki trag ponosa i taštine, mora se čvrsto držati strpljenja i pomirenja sa sudbinom, šutjeti i uzdržavati se dokona razgovora. Jer jezik je vatra koja tinja, a prekomjeran razgovor smrtni otrov. Materijalna vatra guta tijelo, dok vatra jezika proždire i srce i dušu. Snaga prve traje samo neko vrijeme, dok učinci druge traju cijelo stoljeće.

Taj tragatelj bi također morao ogovaranje smatrati ozbiljnom greškom i držati se podalje od toga područja, budući da ogovaranje gasi svjetlo srca i uništava život duše. On bi trebao biti zadovoljan s malim i osloboditi se svake neumjerene želje. Trebao bi cijeniti društvo onih koji su se odrekli svijeta i smatrati izbjegavanje hvalisavih i svjetovnih ljudi dragocjenom dobrobiti. U zoru svakoga dana trebao bi se družiti s Bogom i svom svojom dušom ustrajati u potrazi za Voljenim. Svaku bi nepokornu misao trebao spaliti plamenom Njegova spomena punog ljubavi, i brzinom munje proletjeti pored svih osim pored Njega. Trebao bi pomagati siromašnima i nikada ne uskratiti bijednima svoju naklonost. Trebao bi iskazati dobrotu prema životinjama, a koliko više prema svome bližnjemu, onome koji je obdaren moći govora. Ne bi trebao oklijevati dati svoj život za Voljenoga niti dopustiti da ga ljudska osuda odvrati od Istine. Ne bi trebao drugima željeti ono što ne želi sebi, niti obećavati ono što ne može ispuniti. Svim svojim srcem trebao bi tragatelj izbjegavati društvo onih koji čine zlo i moliti se za oproštenje njihovih grijeha. Trebao bi oprostiti grešnome i nikada ne prezreti njegov nizak položaj, jer nitko ne zna kakav će biti njegov vlastiti kraj. Kako je često grešnik, u samrtnom času dosegao bit vjere, i, ispivši gutljaj besmrtnosti, poletio ka nebeskoj Družbi. A kako bi se često odani vjernik u času uznesenja njegove duše toliko promijenio da bi propao u najdublji oganj. Naša je svrha u otkrivanju ovih uvjerljivih i važnih tvrdnji uvjeriti tragatelja da bi sve drugo osim Boga trebao smatrati prolaznim, a sve stvari osim Njega, Koji je Predmet svekolikog obožavanja, krajnjim ništavilom.

To su neka svojstva uzvišenih ljudi i znak su prosvjetljenih. Ona su već spomenuta u vezi s uvjetima za putnike koji kroče Stazom Pozitivnoga Znanja. Kad nevezani putnik i iskreni tragatelj ispune ove suštinske uvjete, tada i samo tada ga se može nazvati istinskim tragateljem. Kad god ispunio uvjete koji se spominju u ovome stihu: “Tko god se za Nas potrudi”, uživat će blagoslove koje pružaju ove riječi: “Našim ćemo ga putovima Mi zasigurno voditi”.

Tek kad se svjetiljka traganja, iskrene težnje, gorljive čežnje, strastvene odanosti, žarke ljubavi, ushita i zanosa zapali u srcu tragatelja, a lahor ljubavi prema Njemu zapahne mu dušu, raspršit će se tama zablude, dignut će se magle sumnje i bojazni, a svjetla znanja i osvjedočenja obavit će njegovo biće. U tom će času mistični Glasnik, noseći radosne vijesti Duha, zasjati iz Božjega Grada blistava poput jutra, i zvukom trublje znanja probuditi srce, dušu i duh iz sna nemara. Tada će mnogostruki darovi i obilna milost svetoga i vječnoga Duha uliti takav novi život u tragatelja da će on uvidjeti kako je obdaren novim okom, novim uhom, novim srcem i novim umom. Promišljat će jasne znakove univerzuma i pronicati u skrivena otajstva duše. Gledajući okom Boga, opazit će u svakom atomu vrata koja ga vode do mjesta apsolutna osvjedočenja. U svim će stvarima otkriti otajstva božanskog Otkrivenja i dokaze jedne vječne objave.

Kunem se Bogom! Kad bi onaj koji kroči stazom vodstva i želi se popeti do visina pravičnosti dosegnuo to slavno i vrhovno mjesto, s udaljenosti od tisuću milja udahnuo bi miomiris Božji i opazio sjajno jutro božanskoga Vodstva koje se budi u osvitu iznad svih stvari. Svaka stvar, ma koliko mala, za njega bi bila otkrivenje koje ga vodi ka Njegovom Voljenom, Cilju njegove potrage. Tako bi golem bio razbor toga tragatelja da bi razabrao istinu od laži jednako kao što razlikuje sunce od sjene. Kad bi se u najudaljenijim kutovima Istoka osjetili slatki mirisi Božji, on bi zacijelo prepoznao i udahnuo taj miris, pa makar prebivao u najudaljenijim krajevima Zapada. Isto bi tako jasno razlikovao sve znakove Božje – Njegove čudesne izričaje, Njegova velika i moćna djela – od djela, riječi i putova ljudi, poput draguljara koji razaznaje dragulj od kamena ili čovjeka koji razlikuje proljeće od jeseni i toplotu od hladnoće. Kad se kanal ljudske duše očisti od svih svjetovnih vezanosti i prepreka, ona će pouzdano osjetiti dah Voljenoga preko neizmjernih udaljenosti i vođena tim mirisom stići će i ući u Grad Osvjedočenja. Tamo će tragatelj razabrati čuda Njegove drevne mudrosti i opaziti sva skrivena učenja u šuštavom lišću Drveta – koje cvjeta u tom Gradu. I svojim unutarnjim i svojim vanjskim uhom čut će himne slave i hvale koje se iz prašine dižu ka Gospodu nad Gospodima, a unutarnjim će okom otkriti otajstva “povratka” i “obnove”. Kako su neopisivo blistavi znaci, znamenje, otkrivenja i sjaj koje je On Koji je Kralj imena i pridjevaka namijenio tom Gradu! Dospijeće u taj Grad taži žeđ bez vode i rasplamsava ljubav Božju bez vatre. U svakoj vlati trave pohranjena su otajstva nedokučive mudrosti, a na svakom ružinu grmu mnoštvo slavuja u blaženom ushitu lije svoju pjesmu. Njegovi čudesni tulipani otkrivaju otajstvo Gorućega Grma, a njegovi slatki mirisi svetosti šire miris mesijanskoga Duha. On daje bogatstvo bez zlata i podaruje besmrtnost bez smrti. U svakom listu pohranjena su neizreciva blaga a u svakoj odaji leže skrivena nebrojena otajstva.

Oni koji smiono rade u potrazi za Božjom voljom, jednom kad odbace sve drugo osim Njega, bit će tako vezani i vjenčani za taj Grad da će im i trenutak odvojenosti od njega biti nezamisliv. Oni će slušati nepogrešive dokaze od Zumbula toga skupa i dobiti sigurna svjedočanstva iz ljepote njegove Ruže i pjesme njegova Slavuja. Jednom u otprilike tisuću godina ovaj će Grad biti obnovljen i preuređen.

Zato, o, moj prijatelju, dolikuje nam uložiti najveći napor da dosegnemo taj Grad i, s milošću Božjom i Njegovom ljubavlju, rastrgati “velove slave”, da bismo s nepokolebljivom postojanošću mogli žrtvovati naše klonule duše na stazi Novoga Voljenoga. Trebali bismo Ga suznim očima, žarko i opetovano preklinjati da nam dodijeli dar te milosti. Taj Grad nije drugo do li Riječ koju je Bog otkrio u svakome dobu i dispenzaciji. U danima Mojsija to je bilo Petoknjižje; u danima Isusa, Evanđelje; u danima Muhameda Glasnika Božjega, Kur’an; na današnji dan to je Bayán; a u dispenzaciji Onoga Kojega će Bog objaviti, Njegova vlastita Knjiga – Knjiga na koju se moraju pozivati sve Knjige ranijih Dispenzacija, Knjiga koja je vrhovna i nadvisuje sve njih. U tim gradovima vlada obilje duhovne hrane, a neuništive divote su predodređene. Hrana koju daruju je kruh nebeski, a Duh koji dijele je neprolazni Božji blagoslov. Nevezanim dušama daju dar Jedinstva, obogaćuju siromašne i nude pehar znanja onima koji lutaju divljinom neznanja. Svekoliko vodstvo, blagoslovi, učenje, razumijevanje, vjera i osvjedočenje dodijeljeno svemu što je na nebu i na zemlji skriveno je i pohranjeno u tim Gradovima.

Na primjer, Kur’an je bio neosvojivo uporište Muhamedovu narodu. U Njegovim danima tko god je u njega ušao bio je zaštićen od paklenskih napada, prijetećih strelica, sumnji koje proždiru dušu i bogohulnih šapata neprijatelja. Također mu je bio darovan udio u vječnim i obilnim plodovima – plodovima mudrosti sa božanskoga Drveta. Dano mu je bilo da pije nezamućene vode rijeke znanja i da kuša vino otajstava božanskoga Jedinstva.

Sve stvari koje su bile potrebne ljudima u vezi s Otkrivenjem Muhamedovim i Njegovim zakonima mogle su se naći otkrivene i objavljene u tom Ridvánu blistave slave. Knjiga je vječno svjedočanstvo njezinu narodu nakon Muhameda, jer su njeni propisi neosporivi a njeno obećanje nepogrešivo. Svima je naloženo da slijede upute te Knjige “do godine šezdesete” – godine adventa Čudesne Božje Objave. Ta Knjiga je Knjiga koja pouzdano vodi tragatelja u Ridván božanske Prisutnosti i navodi onoga koji je napustio svoju zemlju i kroči stazom tragatelja da uđe u Svetohranište vječitoga sjedinjenja. Njeno vodstvo nikada ne može pogriješiti, nijedno svjedočanstvo ne može nadmašiti njeno svjedočanstvo. Svim ostalim predajama, svim ostalim knjigama i zapisima nedostaje takva izvrsnost, budući da i predaje i one koji su ih kazivali potvrđuje i dokazuje samo tekst ove Knjige. Štoviše, same predaje se bitno razlikuju i obiluju nejasnoćama.

Sam Muhamed pri kraju Svoje misije izgovorio je ove riječi: “Zaista, Ja ostavljam među vama Moja dva važna svjedočanstva: Knjigu Božju i Moju Obitelj.” Iako je taj Izvor Proroštva i Rudnik božanskoga Vodstva mnoge predaje otkrio, ipak On je spomenuo samo tu Knjigu, tako je imenujući najmoćnijim sredstvom i najpouzdanijim svjedočanstvom za tragatelja, vodičem za ljude do Dana Uskrsnuća.

Ne skrećući pogleda, čista srca i posvećena duha, pažljivo razmotri što je Bog utemeljio kao svjedočanstvo vodstva za Svoj narod u Svojoj Knjizi, koju su istinitom priznali i oni visoka i oni niska položaja. Tog se svjedočanstva nas obojica, kao i svi narodi svijeta, moramo čvrsto držati, da bismo kroz njegovo svjetlo mogli spoznati i razlučiti istinu od laži, vodstvo od zablude. Budući da je Muhamed ograničio Svoja svjedočanstva na Svoju Knjigu i Svoju Obitelj, a kako su članovi Obitelji preminuli, ostaje samo Njegova Knjiga kao Njegovo jedino svjedočanstvo među ljudima.

Na početku Njegove Knjige On kaže: “Alif. Lám. Mím. Nema nikakve sumnje u ovu Knjigu: To je vodstvo za bogobojazne”. U nepovezanim slovima Kur’ana pohranjena su otajstva božanske Biti, a u njegovim su školjkama biseri Njegova Jedinstva. Zbog nedostatka prostora Mi se ne možemo njima posvetiti u ovom trenutku. Izvana ona označavaju Sâmog Muhameda, Kojemu se Bog obratio kazujući: “O, Muhamede, nema sumnje niti dvojbe glede ove Knjige koja je poslana s neba božanskog Jedinstva. U njoj je vodstvo za one koji se boje Boga.” Razmotri, kako je On odredio i propisao baš ovu istu Knjigu, Kur’an kao vodstvo svemu što je na nebu i na zemlji. On, božansko Biće i nespoznatljiva Bit, Sâm je posvjedočio da je ta Knjiga izvan svake sumnje i dvojbe, vodič cijelomu čovječanstvu do Dana Uskrsnuća. A sada, Mi pitamo, je li pošteno da ti ljudi sa sumnjom i dvojbom gledaju na ovo najvažnije Svjedočanstvo, čije božansko podrijetlo je Bog objavio i proglasio ga utjelovljenjem istine? Je li pošteno od njih da se okreću od stvari koju je On odredio vrhovnim Sredstvom vodstva za dosezanje najviših vrhunaca znanja, i što traže sve drugo osim te Knjige? Kako oni mogu dopustiti da besmislene i budalaste tvrdnje ljudi posiju sjeme nepovjerenja u njihov um? Kako i dalje mogu dokono tvrditi da je neka osoba rekla to na ovaj ili onaj način, ili da se određena stvar nije dogodila? Da je postojalo nešto što se može zamisliti pored Knjige Božje, a što bi se pokazalo moćnijim sredstvom i sigurnijim vodičem čovječanstvu, zar bi On to propustio otkriti u tom stihu?

Naloženo nam je ne napuštati neodoljivu Božju zapovijed i čvrstu odluku, kako je otkriveno u gore navedenom stihu. Moramo priznati svete i čudesne Spise, jer, propustimo li to učiniti, propustit ćemo priznati istinu ovoga blagoslovljenog stiha. Jer jasno je da, tko god je propustio priznati istinu Kur’ana, u stvari je propustio priznati istinu svih prethodnih Svetih Spisa. To nije drugo do li objavljen dublji smisao ovoga stiha. Kad Bismo tumačili njegova unutarnja značenja i otkrili njegova skrivena otajstva, vječnost ne bi bila dovoljna da iscrpimo njihovo značenje, niti bi univerzum bio sposoban čuti ih! Bog zaista svjedoči istini Naše tvrdnje!

U drugom odlomku On isto tako kaže: “A sumnjate li u ono što Smo Mi poslali Našem Slugi, onda stvorite Suru sličnu tome i pozovite svoje svjedoke, osim Boga, ako ste ljudi od istine.” Vidi kako je uzvišen položaj i kako je savršena vrlina tih stihova za koje je On izjavio da su Njegovo najpouzdanije svjedočanstvo, Njegov nepogrešiv dokaz, dokaz Njegove svepotčinjavajuće moći i otkrivenje snage Njegove volje. On, božanski Kralj, proglasio je neospornu nadmoć stihova Svoje Knjige nad svim stvarima koje svjedoče Njegovoj istini. Jer, uspoređeni sa svim ostalim dokazima i znacima, božanski otkriveni stihovi sjaju poput sunca, dok su svi drugi poput zvijezda. Narodima svijeta oni su trajno svjedočanstvo, neporeciv dokaz, sjajno svjetlo idealnoga Kralja. Njihovoj izvrsnosti nema ravne, vrlinu njihovu ništa ne može nadmašiti. Oni su riznica božanskih bisera i spremište božanskih otajstava. Oni čine neraskidivu Sponu, čvrstu Nit, ‘Urvatu’l-Vuthqá, neugasivo Svjetlo. Kroz njih teče rijeka božanskoga znanja i žari vatra Njegove drevne i savršene mudrosti. To je vatra koja u jednom te istom trenutku pali plamen ljubavi u grudima vjernih, a u srcu neprijatelja izaziva studen nemara.

O, prijatelju! Ne dolikuje nam zanemariti nalog Božji, nego prije prihvatiti i podčiniti se onome što je On odredio kao Svoje božansko Svjedočanstvo. Ovaj je stih suviše važan i bremenit izričaj, a da bi ga zorno prikazala i protumačila ova napaćena duša. Bog istinu govori i put kazuje. On, uistinu, nadilazi sav Svoj narod; On je Moćni, Dobrotvorni.

Isto tako On kaže: “Takvi su stihovi Božji: istinito ih Mi tebi izgovaramo. Ali u kakvo će otkrivenje oni vjerovati, odbace li Boga i Njegove stihove?” Ako shvatiš dublji smisao ovoga stiha prepoznat ćeš istinu da ni jedna objava veća od Božjih Proroka nikada nije otkrivena, i da se ni jedno svjedočanstvo moćnije od svjedočanstva njihovih otkrivenih stihova nikada nije pojavilo na zemlji. Štoviše, ni jedno drugo svjedočanstvo ne može nikada nadmašiti ovo, osim onoga koje Gospod tvoj Bog želi.

U još jednom odlomku On kaže: “Jao svakom lažljivom grešniku koji čuje stihove Božje, a onda, kao da ih nije čuo, ustraje u oholom prijeziru! Obavijestite ga o bolnoj kazni.” Dublje značenje samo ovoga stiha udovoljava svemu što je na nebu i na zemlji, kad bi ljudi promislili o stihovima njihova Gospoda. Jer ti čuješ kako danas ljudi prezirno zanemaruju božanski otkrivene stihove kao da su najgore od svih stvari. A ipak, ništa veće od ovih stihova nije se nikada pojavilo niti će se ikada objaviti u svijetu! Reci im: “O, nemarni ljudi! Vi ponavljate ono što su u prošlim vremenima govorili vaši očevi. Kakve god plodove pobrali vaši očevi sa stabla bezvjerja, iste ćete i vi pobrati. Uskoro ćete se pridružiti vašim očevima i s njima ćete prebivati u paklenskoj vatri. Loše je to mjesto – mjesto za silnike.”

U još jednom odlomku On kaže: “A kad se on upozna sa bilo kojim od Naših stihova on ih izvrgava ruglu. Sramna ih kazna čeka!” Ljudi su podrugljivo govorili: “Napravi još jedno čudo i daj nam još jedan znak!” Jedan bi rekao: “Učini sada da se jedan dio neba sruši na nas”, a drugi: “Ako je to zaista čista istina još iz vremena prije tebe, neka na nas padne kiša kamenja s nebesa.” Baš kao što je narod Izraela u Mojsijevo vrijeme zamijenio kruh nebeski za prljave zemne stvari, isto su tako ovi ljudi željeli razmijeniti božanski otkrivene stihove za svoje gadne, podle i dokone želje. Tako i ti danas vidiš da iako se duhovna hrana spustila s nebesa božanske milosti i izlila iz oblaka Njegove naklonosti pune ljubavi, i premda se, na zapovijed Gospoda svekolikog postojanja, u Ridvánu srca uzdižu mora života, ipak se ti ljudi, proždrljivi poput pasa, okupljaju oko strvine i zadovoljavaju se ustajalim vodama slanog jezera. Milostivi Bože! Kako su čudni ti ljudi! Oni traže vodstvo iako su već podignuti stjegovi Onoga Koji vodi sve stvari. Grčevito se drže mračnih zamršenosti znanja, dok On, Koji je Cilj svake spoznaje, sja poput sunca. Oni vide sunce svojim vlastitim očima, a ipak od te blistave Kugle traže dokaze njena svjetla. Oni vide proljetne kiše koje se spuštaju na njih, a ipak traže dokaz toga obilja. Dokaz sunca je njegova svjetlost koja sja i obavija sve stvari. Dokaz kiše je njeno obilje koje obnavlja i zaodijeva svijet ruhom života. Da, slijepi ne mogu opaziti ništa od sunca osim njegove topline, a suho tlo nema udjela u izljevu milosti. “Ne čudi se ako u Kur’anu nevjernik ne opazi ništa do li tragova slova, jer u suncu slijepi ne nalaze ništa do li topline.”

U jednom drugom odlomku On kaže: “A kad im se izgovaraju Naši jasni stihovi, njihov je jedini argument da kažu, ‘Vratite naše očeve, ako istinu zborite!’” Pogledaj, kakve su bezumne dokaze oni zatražili od tih Utjelovljenja sveobuhvatne milosti! Oni su se narugali stihovima, čije je jedno jedino slovo veće od stvaranja neba i zemlje i koje duhom vjere diže mrtve iz doline ega i želje, i gunđaju govoreći: “Učinite da naši očevi ustanu iz svojih grobnica.” Takva je bila izopačenost i oholost tih ljudi. Svaki od tih stihova svim je narodima svijeta pouzdano svjedočanstvo i slavan dokaz Njegove istine. Svaki od njih, uistinu, udovoljava cijelom čovječanstvu, kad bi ti duboko promislio o stihovima Božjim. U samom gore spomenutom stihu leže skriveni biseri otajstava. Ma kakva bila boljka, lijek koji on nudi uvijek djeluje.

Ne osvrći se na dokone tvrdnje onih koji drže da Knjiga i stihovi u njoj nikada ne mogu biti svjedočanstvom običnim ljudima, budući da oni niti shvaćaju njihov smisao niti cijene njihovu vrijednost. Pa ipak, neiscrpno svjedočanstvo Božje i Istoku i Zapadu nije drugo do li Kur’an. Kad bi nadilazio razumijevanje ljudi, kako bi mogao biti proglašen univerzalnim svjedočanstvom za sve ljude? Kad bi njihova tvrdnja bila istinita, ni od koga se ne bi tražilo, niti bi bilo potrebno da itko spozna Boga, budući da spoznaja božanskoga Bića nadmašuje znanje Njegove Knjige, a obični ljudi ne bi imali sposobnost shvatiti ga.

Takva je tvrdnja krajnje varava i nedopustiva. Potaknuta je jedino arogancijom i ohološću. Cilj joj je odvratiti ljude od Ridvána božanskoga zadovoljstva i zategnuti uzde njihove vlasti nad ljudima. A ipak, u Božjim očima, ti obični ljudi su beskrajno bolji i uzvišeniji od svojih vjerskih vođa koji su se okrenuli od jedinoga pravog Boga. Razumijevanje Njegovih riječi i shvaćanje izjava Ptica Nebeskih nikako ne mogu ovisiti o ljudskom učenju. Oni ovise jedino o čistoći srca, neokaljanosti duše i slobodi duha. Tome svjedoče oni koji danas, iako bez ijednoga slova prihvaćenih standarda učenosti, zauzimaju najuzvišenija mjesta spoznaje; a vrt njihovih srca izljevi božanske milosti ukrašuju ružama mudrosti i tulipanima razumijevanja: Dobro je uz one iskrene u srcu zbog njihova udjela u svjetlosti moćnoga Dana!

A, isto tako, On kaže: “A glede onih koji ne vjeruju u stihove Božje ili onih koji Ga nikada neće sresti, za milošću će Mojom očajavati i teška ih kazna čeka”. Također, “A oni kažu, ‘Zar bismo onda trebali napustiti svoje Bogove radi ludog pjesnika?’” Dublji je smisao ovoga stiha jasan. Pogledaj što su vidjeli nakon što su stihovi bili otkriveni. Njega su nazvali pjesnikom, narugali se stihovima Božjim i glasno rekli: “Ove njegove riječi nisu drugo do li bajke Drevnih!” Time su mislili da su to riječi koje su izgovorili drevni narodi, a da ih je Muhamed sakupio i nazvao ih Riječju Božjom.

Isto tako, danas, čuo si ljude koji istom optužbom kleveću ovo Otkrivenje, govoreći: “On je te riječi skupio od drevnih riječi” ili “te su riječi patvorene”. Tašte su i bahate te izjave, nizak je njihov položaj i mjesto!

Nakon poricanja i optužbi koje su oni izrekli, a na koje Smo se Mi pozvali, protestirali su govoreći: “Niti jedan neovisan Prorok, prema našim Svetim Spisima, ne bi se trebao pojaviti nakon Mojsija i Isusa da ukine Zakon božanskoga Otkrivenja. Štoviše, onaj koji će se objaviti mora ispuniti Zakon.” Na to je otkriven ovaj stih, koji ukazuje na sve božanske teme i svjedoči istini da pritjecanje milosti Svemilostivoga nikada ne prestaje: “I Josip vam dođe prije vremena s jasnim znacima, no vi ne prestadoste sumnjati u poruku s kojom vam je došao sve dok niste, nakon Njegove smrti, rekli, ‘Bog nikako neće poslati Glasnika nakon Njega’. Tako Bog obmanjuje prijestupnika, onoga koji sumnja.” Zato shvati iz ovih stihova i zasigurno znaj da su ljudi u svakom dobu, čvrsto se držeći nekog stiha Knjige, izricali tako tašte i apsurdne izjave, tvrdeći da se niti jedan Prorok ne bi trebao ponovno objaviti svijetu. Poput kršćanskih duhovnika koji su, čvrsto se držeći stiha Evanđelja na koji Smo se već pozivali, htjeli objasniti da zakon Evanđelja ni u kom slučaju neće biti poništen, te da se ni jedan neovisni Prorok neće objaviti ukoliko ne bude potvrđivao zakon Evanđelja. Većina se ljudi zarazila istom duhovnom bolešću.

Upravo tako ti si svjedokom kako je narod Kur’ana, poput naroda iz davnine, dopustio da riječi “Pečat Proroka” kao velom prekriju njihove oči. A ipak, one same svjedoče ovom stihu: “Nitko ne zna njihovo tumačenje osim Boga i onih koji su dobro upućeni u nauk.” A kada On koji je dobro upućen u svekoliko znanje, On Koji je Majka, Duša, Tajna i Bit toga znanja, otkriva ono što je najmanje suprotno njihovoj želji, oni Mu se ogorčeno suprotstavljaju i sramno Ga poriču. To si ti već čuo i vidio. Takva su djela i riječi poticali samo religijski vođe, oni koji ne obožavaju nikakva Boga osim svoje vlastite želje, koji nisu odani ničemu do li zlatu, koji su umotani u najgušće velove učenja i koji su, zapleteni njegovim nejasnoćama izgubljeni u divljinama zablude. Baš kako je Gospod postojanja izričito izjavio: “Što ti misliš? On koji je od svojih strasti napravio Boga i kojega Bog tjera da luta kroz znanje, i čije je uši i srce On zapečatio i preko čijih je očiju On prebacio veo – tko će takvoga voditi nakon što ga Bog odbaci? Nećete li tada biti upozoreni?”

Iako je izvanjsko značenje riječi “kojega Bog tjera da luta kroz znanje” ono što je otkriveno, ipak Nama to označava one duhovnike toga doba koji su se okrenuli od Ljepote Božje i koji su, čvrsto se držeći svojega vlastitog učenja, koje su sami oblikovali svojom maštom i željama, odbacili Božju božansku Poruku i Otkrivenje. “Recite: to je važna Poruka od koje se vi okrećete!” Isto je tako On rekao: “I kad im se izgovaraju Naši jasni stihovi, oni kažu, ‘To je samo čovjek koji bi te rado obratio od bogoštovlja tvoga oca’. I kažu, ‘To nije ništa drugo do li izmišljena laž.’”

Poslušaj Božji sveti Glas i obrati pozornost na Njegovu slatku i besmrtnu melodiju. Gledaj kako je On ozbiljno upozorio one koji odbacuju stihove Božje i kako se odrekao onih koji su porekli Njegove svete riječi. Razmotri kako su daleko ljudi skrenuli od Kawthara božanske Prisutnosti i kako je teško bilo bezvjerje i umišljenost duhovno siromašnih pred licem te posvećene Ljepote. Iako je ta Bit ljubavi i obilja učinila da ta nestalna bića zakorače u kraljevstvo besmrtnosti i vodila te bijedne duše do svete rijeke bogatstva, ipak su Ga jedni optužili kao “klevetnika Boga, Gospoda svih stvorenja”, drugi su Ga optužili da je “onaj koji skreće ljude sa staze vjere i istinskog vjerovanja”, a neki su Ga proglasili “luđakom” i sličnim.

Isto tako, ti danas vidiš kakvim su podlim klevetanjima oni napali taj Dragulj Besmrtnosti i za kakve su neizrecive prijestupe optužili Njega Koji je Izvor čistoće. Iako je Bog kroz cijelu Svoju Knjigu i u Svojoj svetoj i besmrtnoj Ploči upozoravao one koji su porekli i odbacili otkrivene stihove, a najavio Svoju milost onima koji ih prihvaćaju, ipak, pogledaj nebrojene prigovore koje su oni izrekli protiv tih stihova koji su poslani dolje iz novoga neba vječne Božje svetosti! Sve to, bez obzira na činjenicu da ni jedno oko nije ugledalo takav golem izljev obilja, niti ijedno uho čulo o takvom otkrivenju ljubavi. Takvo obilje i otkrivenje bilo je objavljeno da su otkriveni stihovi izgledali poput proljetnih kiša koje liju iz oblaka milosti Svedarežljivoga. Svaki od Proroka “obdarenih ustrajnošću”, čija uzvišenost i slava sjaju poput sunca, bio je počašćen Knjigom koju su svi vidjeli, i stihovima u njoj koji su bili dolično utvrđeni. A stihovi koji su izliveni iz ovog Oblaka božanske milosti bili su tako obilni da još nitko nije uzmogao procijeniti njihov broj. Sada su dostupni deseci svezaka. Koliko li ih još ostaje izvan našeg dosega! Koliko ih je bilo ukradeno i palo u ruke neprijatelja, a čiju sudbinu nitko ne zna.

O, brate, trebali bismo otvoriti oči, meditirati o Njegovoj Riječi i tražiti sjenu zaklona Objava Božjih, ne bismo li možda bili upozoreni nepogrešivim savjetima Knjige, i obratili pozornost na opomene zabilježene u svetim Pločama; da ne bismo prigovarali Objavitelju stihova, da bismo se mogli posve posvetiti Njegovoj Stvari i svim srcem prigrliti Njegov zakon, ne bismo li možda ušli u dvor Njegove samilosti i prebivali na obali Njegove milosti. On je, uistinu, milosrdan i prašta Svojim slugama.

A isto tako, On kaže: “Recite, o, ljudi Knjige! Ne niječete li nas samo zato što vjerujemo u Boga i u ono što nam je On poslao, i u ono što nam je poslao u prošlosti, i zato što većina vas čini zlo?” Kako izričito ovaj stih otkriva Našu svrhu i kako jasno on pokazuje istinu svjedočanstva stihova Božjih! Ovaj je stih bio otkriven u doba kad su Islám napadali nevjernici a njegovi sljedbenici bili optuženi za krivovjerje, kad su Družbenici Muhamedovi bili oklevetani kao poricatelji Boga i kao sljedbenici lažljivoga čarobnjaka. U svome ranom dobu, kad je Islám naizgled još uvijek bio bez autoriteta i moći, prijatelji Prorokovi, koji su okrenuli svoje lice Bogu, kamo god da su išli, bili su zlostavljani, proganjani, kamenovani i klevetani. U takvo vrijeme ovaj je blagoslovljeni stih bio poslan dolje sa neba božanskog Otkrivenja. On je otkrio neosporiv dokaz i donio svjetlo pouzdanoga vodstva. On je uputio družbenike Muhamedove da nevjernicima i idolopoklonicima objave sljedeće: “Vi nas tlačite i progonite, a ipak, što smo mi učinili osim što smo vjerovali u Boga i u stihove koji su nam poslani Muhamedovim jezikom, i u one koje su nam prenijeli Proroci iz davnine?” Ovime se misli da je jedina njihova krivnja bila to što su prepoznali da su novi i čudesni stihovi Božji, koji su bili objavljeni Muhamedu, kao i oni koji su bili otkriveni drevnim Prorocima, svi bili od Boga i da su priznali i prigrlili njihovu istinu. Ovo je svjedočanstvo kojem je božanski Kralj poučio Svoje sluge.

S obzirom na to, je li pošteno da ti ljude odbace ove novootkrivene stihove koji su obuhvatili i Istok i Zapad, i da sebe smatraju braniteljima pravog vjerovanja? Ne bi li oni prije trebali vjerovati u Onoga Koji je otkrio te stihove? Razmotrivši svjedočanstvo koje je On Sam uspostavio, kako je On mogao ne ubrojiti među prave vjernike one koji su posvjedočili istini toga svjedočanstva? Daleko bilo od Njega da od vrata Svoje samilosti odvrati one koji su se okrenuli prema istini božanskih stihova i prigrlili je, ili da On prijeti onima koji se čvrsto drže Njegova pouzdanog svjedočanstva! On, uistinu, Svojim stihovima uspostavlja istinu i potvrđuje Svoje Otkrivenje Svojim riječima. On je uistinu Moćni, Pomoć u nevolji, Svemogući.

I isto tako On kaže: “A da smo Tebi poslali Knjigu napisanu na pergamentu i da su je oni dotakli svojim rukama, nevjernici bi zacijelo rekli ‘To nije ništa drugo do li opipljivo čarobnjaštvo.’” Većina stihova Kur’ana upućuju na ovu temu. Mi smo, radi kratkoće, spomenuli samo ove stihove. Razmotri, je li išta osim stihova bilo uspostavljeno u svetoj Knjizi kao ključ za prepoznavanje Objava Njegove Ljepote, čega bi se ljudi mogli držati i odbaciti Objave Božje? Naprotiv, kako je već pokazano, u svakom trenutku, On je ognjem prijetio onima koji odbace i ismiju stihove.

Stoga, pojavi li se osoba i proizvede mnoštvo stihova, rasprava, poslanica i molitava, od kojih niti jedno nije stečeno učenjem, može li se zamisliti ikakav opravdan izgovor za one koji ih odbacuju i sebe lišavaju moći njihove milosti? Kakav odgovor oni mogu dati jednom kad njihova duša uzađe i napusti svoj sumorni hram? Mogu li se oni opravdati riječima: “Mi smo se držali određene predaje i nismo vidjeli njeno doslovno ispunjenje i zato smo izrekli prigovore protiv Utjelovljenja božanskog Otkrivenja i držali se daleko od zakona Božjeg?” Nisi li čuo da je jedan od razloga zašto su neki Proroci bili imenovani Prorocima “obdarenim postojanošću” bio to što im je otkrivena Knjiga? Pa ipak, kako se mogu opravdati ovi ljudi koji su odbacili Otkrivatelja i Autora toliko mnogo svezaka stihova, i slijedili tvrdnje onoga koji je bezumno posijao sjeme sumnje u srca ljudi i koji je, poput Sotone, ustao voditi ljude stazama propasti i zablude? Kako su oni mogli dopustiti da ih takve stvari liše svjetla Sunca božanske ljepote? Osim toga, ako ti ljudi izbjegavaju i odbacuju takvu božansku Dušu, takav sveti Dah, koga će se, pitamo Se, oni držati, čijem se licu osim Njegovoga Lica mogu okrenuti? Da – “Svatko ima kutak Neba kojem će se okrenuti.” Pokazali smo ti ova dva puta, ti idi onim koji ti izabereš. To je zaista istina, a nakon istine nema ničega do li zablude.

Među dokazima koji pokazuju istinitost ovog Otkrivenja je to da u svakome dobu i Dispenzaciji, kad god bi se nevidljiva Bit otkrila u osobi Njegove Objave, neke bi duše, neugledne i odvojene od svih zemaljskih spona, zatražile prosvjetljenje od Sunca Proroštva i Mjeseca božanskog vodstva i dosegnule bi božansku Prisutnost. Iz tog razloga, duhovnici toga doba i oni koji su posjedovali bogatstvo, korili bi i ismijavali te ljude. Baš kako je On otkrio o onima koji su u zabludi: “Onda rekoše poglavari Njegova naroda koji nisu vjerovali, ‘U Tebi ne vidimo do li čovjeka poput nas i ne vidimo nikoga tko te slijedi osim onih među nama niska roda i brzoga suda, niti vidimo ikakve odličnosti kod vas koja nas nadmašuje: štoviše, držimo vas lašcima.’” Prigovarali su tim svetim Objavama i protestirali govoreći: “Nitko te nije slijedio osim najnižih među nama, onih koji nisu vrijedni pažnje.” Cilj im je bio pokazati da nitko od učenih, bogatih i uglednih nije u njih vjerovao. Tim i sličnim dokazima željeli su pokazati neistinitima tvrdnje Njega koji ne govori ništa do li istine.

Međutim, u ovoj najblistavijoj Dispenzaciji, ovoj najmoćnijoj Vrhovnoj vladavini, određen broj prosvijetljenih duhovnika, ljudi savršena znanja, učenih ljudi zrele mudrosti, dospio je do Njegova Dvora, pili su iz pehara Njegove božanske Prisutnosti i bili obdareni čašću Njegove najvrsnije naklonosti. Oni su se, Ljubljenoga radi, odrekli svijeta i svega što je u njemu. Mi ćemo spomenuti samo imena nekolicine, ne bi li to možda ojačalo one slabe srčanosti i ohrabrilo plašljive.

Među njima je bio Mullá Husayn, koji je postao primateljem blještave slave Sunca božanskog Otkrivenja. Da nije bilo njega, Bog ne bi bio posjednut na sjedište Svoje milosti niti bi se uspeo do trona vječne slave. Među njima bio je i Siyyid Yahyá, ta jedinstvena i nenadmašna ličnost svojega doba,

Mullá Muhammad ‘Alíy-i-Zanjání,
Mullá ‘Alíy-i-Bastámí,
Mullá Sa’íd-i-Bárfírúshí,
Mullá Ni’matu’llah-i-Mazindarání,
Mullá Yúsuf-i-Ardibílí,
Mullá Mihdíy-i-Khu’í,
Siyyid Husayn-i-Turshízí,
Mullá Mihdíy-i-Kandí,
Mullá Báqir,
Mullá ‘Abdu’l-Kháliq-i-Yazdí,
Mullá ‘Alíy-i-Baraqání,

i drugi, čiji broj je blizu četiri stotine, a čija su sva imena utisnuta na “Čuvanu Ploču” Božju.

Svi su oni bili vođeni svjetlom Sunca božanskoga Otkrivenja, ispovijedali su i priznali Njegovu istinu. Tolika je bila njihova vjera da ih se većina odrekla imetka i rodbine, i gorljivo se podredila zadovoljstvu Sveslavljenoga. Položili su svoje živote za svojega Voljenoga i sve svoje dali na Njegovu putu. Njihove su grudi postale mete neprijateljskim strijelama a njihove glave resile su koplja nevjernika. Nije bilo ni jedne zemlje koja nije pila krv tih utjelovljenja odvojenosti, niti je bilo mača koji nije zasjekao njihove vratove. Sama njihova djela svjedoče istini njihovih riječi. Nije li svjedočanstvo tih svetih duša, koje su tako slavno ustale i ponudile svoje živote za njihova Voljenoga, tako da se cijeli svijet divio načinu na koji su se žrtvovali, dovoljno ljudima današnjice? Nije li to dovoljan dokaz protiv bezvjerja onih koji su za sitnicu izdali svoju vjeru, koji su besmrtnost razmjenili za ono što propada, koji su se odrekli Kawthara božanske Prisutnosti radi slanih vrela, i čiji je jedini cilj u životu uzurpirati imovinu drugih? Baš kako ti svjedočiš da su se svi oni bavili ispraznostima svijeta i odlutali daleko od Njega Koji je Gospod, Najviši.

Budi iskren: Je li svjedočenje takvih prihvatljivo i zavređuje li pažnju onih čija su djela i riječi, čije se izvanjsko ponašanje slaže s njihovim unutarnjim životom? Um je zbunjen njihovim djelima, a duša se divi njihovoj snazi i tjelesnoj izdržljivosti. Ili je pak, prihvatljivo svjedočenje onih nevjernih duša koje ne dišu ništa do li daha sebične želje i koje leže zatočene u krletki svojih dokonih maštanja? Poput šišmiša u tmini, ne dižu oni glave sa svojega ležaja osim u potrazi za prolaznim stvarima svijeta, i ne nalaze počinka noću osim kad rade da bi postigli ciljeve svojega bijednoga života. Uronjeni u vlastite sebične naume zaboravljaju božanski Nalog. Danju se svom svojom dušom bore za svjetovne koristi, a noću su zauzeti jedino ispunjavanjem svojih putenih želja. Kakav bi zakon ili mjerilo mogli opravdati ljude koji se čvrsto drže poricanja takvih sitnih duša i zanemaruju vjeru onih koji su se, radi zadovoljstva Božjega, odrekli svojega života i imetka, svoje slave i ugleda, svojega dobra glasa i časti?

Ne smatraju li se događaji iz života “Princa Mučenika” najvećima od svih zbivanja, najuzvišenijim dokazom njegove istine? Nisu li drevni narodi proglasili te događaje nenadmašenima? Nisu li ustrajali u tome da ni jedna objava istine nikada nije pokazala takvu ustrajnost, takvu izuzetnu slavu? A ipak, ta je epizoda njegova života, započeta ujutro, bila okončana do sredine istoga dana, dok su ova sveta svjetla osamnaest godina junački izdržavala izljeve nedaća koji su se na njih obrušavali sa svih strana. S kakvom su ljubavlju, kakvom odanošću, kakvim ushitom i svetom opojnošću oni žrtvovali svoje živote na stazi Sveslavnoga! Istini toga svi svjedoče. Pa, kako onda mogu podcjenjivati ovo Otkrivenje? Je li ijedno doba svjedočilo takvim znamenitim zbivanjima? Da ti pratioci nisu bili iskreni tragatelji za Bogom, koga bi drugoga mogli nazvati tim imenom? Jesu li ti pratitelji tragali za moći i slavom? Jesu li ikada čeznuli za bogatstvom? Jesu li gajili ikakvu drugu želju do li da ugode Bogu? Kad bi ti pratitelji sa svim svojim divnim i čudesnim djelima, bili lažni, tko je onda dostojan polagati pravo na istinu? Kunem se Bogom! Sama njihova djela dovoljno su svjedočanstvo i neosporiv dokaz svim narodima na zemlji, kad bi ljudi samo promislili u svojim srcima o otajstvima božanskog Otkrivenja. “A oni koji se nepravedno ponašaju uskoro će saznati kakva ih sudbina čeka!”

Nadalje, znak istine i laži označen je i određen u Knjizi. Tim božanski određenim kamenom kušnje moraju se ispitati tvrdnje i pretenzije svih ljudi, da bi se pravi mogao razaznati i razlučiti od krivoga. Taj kamen kušnje nije ništa drugo do li ovaj stih: “Želite smrt, ako ste ljudi od istine.” Razmisli o tim mučenicima neupitne iskrenosti, o čijoj istinitosti svjedoči izričiti tekst Knjige, od kojih su svi, kako si se uvjerio, žrtvovali svoj život, svoj imetak, svoje žene, svoju djecu, sve svoje i uznijeli se do najviših odaja Raja. Je li pošteno odbiti svjedočenje tih nevezanih i uzvišenih bića o istini ovoga vrhovnog Otkrivenja, a prihvatljivima smatrati optužbe koje su protiv blistavoga Svjetla izrekli ti bezvjerni ljudi, koji su radi zlata odbacili svoju vjeru, a radi časti vodstva odbacili Onoga Koji je Prvi Vođa cijelog čovječanstva? I to, iako je njihov karakter sada otkriven svim ljudima koji su ih prepoznali kao one koji se nikako neće odreći ni jedne mrve niti naslova svoje privremene vlasti radi svete Vjere Božje, a kamoli svojega života, imetka i sličnoga.

Pogledaj kako je božanski Kamen kušnje, u skladu s izričitim tekstom Knjige, odvojio i razvrstao prave od krivih. Usprkos tome, oni još uvijek zaboravljaju ovu istinu i u snu nemara trče za ispraznostima svijeta i bave se mislima o taštu i zemaljskomu vodstvu.

“O, Sine Čovjeka! Mnogo je dana prošlo nad tobom dok si se bavio maštanjima i dokonim zamišljanjima. Koliko ćeš dugo spavati na postelji? Preni se iz sna jer Sunce je u Zenitu, ne bi li te možda obasjalo svjetlom ljepote.”

Neka se zna, međutim, da ni jedan od tih učenjaka i duhovnika na koje Smo se osvrnuli nije bio obdaren statusom i čašću vođenja. Jer dobro poznati i utjecajni religijski vođe, koji zauzimaju mjesta autoriteta i obnašaju dužnosti vođenja, nikako se ne mogu pokoriti Otkrivatelju istine, osim onih koje Bog poželi. To se nikada nije dogodilo osim nekolicini: “A malo je Mojih slugu zahvalno.” Baš kao ni u ovoj Dispenzaciji, niti jedan od uglednih duhovnika u čijim su rukama uzde naroda, nije prigrlio Vjeru. Štoviše, borili su se protiv nje s takvim neprijateljstvom i odlučnošću da ništa slično uho nije čulo ni oko vidjelo.

Báb, Gospod, najuzvišeniji – neka životi svih budu Njemu žrtvovani – poglavito je otkrio Poslanicu duhovnicima svakoga grada u kojoj je potpuno izložio karakter poricanja i odbijanja svakoga od njih. “Zato, dobro pazite vi koji ste ljudi od uvida!” Svojim osvrtima na njihovo suprotstavljanje On je kanio poništiti primjedbe koje bi narod Bayána mogao izreći na dan objave “Mustaghátha”, dan Kasnijeg Uskrsnuća, tvrdeći da, dok u su u Dispenzaciji Bayána brojni duhovnici prigrlili Vjeru, u ovom kasnijem Otkrivenju nitko od njih nije priznao Njegovu tvrdnju. Njegova je svrha bila upozoriti ljude, da se ne bi, ne dao Bog, uhvatili takvih budalastih misli i lišili sami sebe božanske Ljepote. Da, ti duhovnici koje smo Mi spomenuli, uglavnom su bili nepoznati, i milošću Božjom svi su bili očišćeni od zemaljskih ništavnosti i oslobođeni od zamki vođenja. “Takvo je obilje Božje, On ga daje onome kome On hoće.”

Još jedan dokaz i svjedočanstvo o istini ovoga Otkrivenja koje među svim drugima sja poput sunca, jest postojanost vječne Ljepote u proglašavanju Vjere Božje. Iako mlad i u ranoj dobi, i premda je Stvar koju je On otkrio bila suprotna želji svih naroda zemlje, i onih visoka i niska položaja, i bogatih i siromašnih, uzvišenih i poniženih, kralja i podanika, ipak je On ustao i postojano je objavljivao. Svi su to znali i čuli o tome. Nije se nikoga bojao, nije mario za posljedice. Je li se takva Stvar mogla objaviti, osim snagom božanskog Otkrivenja i kroz moć nepobjedive Volje Božje? Pravičnosti mi Božje! Kad bi bilo tko u svome srcu njegovao tako veliko Otkrivenje, zbunila bi ga i sama pomisao o takvom proglašenju! Kad bi se u njegovu srcu nagomilala srca svih ljudi, on bi još uvijek oklijevao započeti tako golem pothvat. On je to mogao učiniti samo uz Božje dopuštenje, jedino ako bi kanal njegova srca bio povezan s Izvorom božanske moći, a njegova duša uvjerena u pouzdanu podršku Svemogućega. Čemu, pitamo Se, oni pripisuju tako veliku smionost? Optužuju li Ga za ludost kako su optužili drevne Proroke? Ili drže da Njegov motiv nije ništa drugo do li položaj vođe i stjecanje zemaljskih bogatstava?

Milostivi Bože! U Svojoj Knjizi koju je naslovio “Qayyúmu’l-Asmá”, – prvoj, najvećoj i najmoćnijoj od svih knjiga – On je prorekao Svoje vlastito mučeništvo. U njoj se nalazi ovaj odlomak: “O, ti Ostatče Božji! Ja sam se posve žrtvovao za Tebe, prihvatio sam kletve radi Tebe i nisam čeznuo ni za čim do li za mučeništvom na stazi Tvoje ljubavi. Dovoljan Svjedok mi je Bog, Uzvišeni, Zaštitnik, Drevni!”

Isto tako, u Njegovu tumačenju slova “Há”, On je žarko želio mučeništvo govoreći: “Čini mi se da čujem Glas koji doziva iz najveće dubine moga bića: ‘Žrtvuješ li ti stvar koju Ti najviše voliš na Božjem putu, kao što je i Husayn, mir neka bude nad njim, ponudio svoj život radi Mene?’ I da nisam obratio pažnju na to neizbježno otajstvo, Onoga mi, Koji drži moje biće u Svojim rukama, čak i da su se svi kraljevi na zemlji udružili bili bi nemoćni od mene uzeti i jedno slovo, a koliko to manje mogu ovi sluge koji nisu vrijedni ikakve pažnje, i koji su zaista izopćeni… Da bi svi mogli znati stupanj Moga strpljenja, Moga pomirenja i samopožrtvovnosti na stazi Boga.”

Zar bi se moglo smatrati da Otkrivatelj takve tvrdnje kroči bilo kojim putem osim putem Božjim, i da čezne za bilo čime drugim osim za Njegovim zadovoljstvom? Upravo u tom stihu leži skriven dašak odvojenosti, i kad bi on u potpunosti prožeo svijet, sva bi se bića odrekla svojih života i žrtvovala svoje duše. Razmisli o podlom ponašanju ovoga naraštaja i posvjedoči o njihovoj zapanjujućoj nezahvalnosti. Vidi kako su zatvorili oči pred svom tom slavom i bijedno trče za onim gadnim truplima iz čijih se trbuha diže krik progutane biti vjernih. Pa ipak, kakvim su sve nedoličnim klevetama zasuli te Osvite Svetosti? Tako ti Mi pripovijedamo što su počinile ruke nevjernika, onih koji su na Dan Uskrsnuća svoje lice odvratili od božanske Prisutnosti, koje je Bog mučio ognjem njihova vlastitoga krivovjerja i za koje je On u svijetu koji će doći pripremio kaznu koja će proždrijeti njihova tijela i duše. Jer oni su rekli: “Bog je nemoćan, a Njegova ruka milosti okovana je.”

Postojanost u Vjeri je pouzdano svjedočanstvo i slavan dokaz istine. Baš kako je rekao “Pečat Proroka”: “Dva stiha su Me učinila starim. Oba ova stiha ukazuju na postojanost u Stvari Božjoj. Upravo kako On kaže: “Budi postojan kako ti je naloženo.”

A sada razmisli o tome kako je ovaj Sadrih Ridvana Božjega u ranoj mladosti ustao proglašavati Stvar Božju. Pogledaj kakvu je postojanost ta Ljepota Božja otkrila. Cijeli se svijet digao da Ga spriječi, no doživio je krajnji neuspjeh. Što su okrutnije progonili taj Sadrih Blagoslovljenosti, to je više rastao Njegov žar i sjajnije je gorio plamen Njegove ljubavi. Sve je to bjelodano i nitko ne spori tu istinu. Naposljetku, On je predao Svoju dušu i vinuo se u viša kraljevstva.

A među dokazima istine Njegove objave bili su nadahnuće, izvanredna snaga i vlast koje je On, Otkrivatelj postojanja i Objava Obožavanoga, sam i bez ičije pomoći, otkrivao diljem svijeta. Čim Se ta vječna Ljepota otkrila u Širazu, šezdesete godine i razderala veo tajnosti, znakovi nadmoćnosti, moći, vrhovne vlasti i snage koji proizlaze iz te Biti nad Bitima i Mora nad Morima, objavili su se u svakoj zemlji. Sve to u tolikoj mjeri da su se u svakom gradu pojavili znakovi, dokazi, znamenje, svjedočanstva o toj božanskoj Zvijezdi. Koliko je bilo onih čista i ljubazna srca koji su vjerno odražavali svjetlo toga vječnog Sunca, i kako su mnogostruke bile emanacije znanja iz tog oceana božanske mudrosti koji je obuhvatio sva bića! U svakom gradu, svi su se duhovnici i uglednici digli zaustaviti ih i potisnuti, i zaodjenuli se zloćom, zavišću i strahovladom, kako bi ih ugnjetavali. Koliko je velik bio broj tih svetih duša, tih biti pravde koji su, optuženi za tiraniju, bili usmrćeni! A koliko je utjelovljenja čistoće, koji nisu iskazivali ništa osim istinskoga znanja i besprijekornih djela, umrlo strašnom smrću! Bez obzira na sve to, svako od tih svetih bića sve do dana današnjega, svakim je dahom izgovaralo Ime Božje i vinulo se u kraljevstvo pokornosti i mirenja sa sudbinom. Takva je bila moć i preobražujući utjecaj koji je On imao nad njima da su prestali gajiti bilo koju drugu želju do li Njegove volje, a svoju su dušu stopili s Njegovim sjećanjem.

Razmisli: Tko na ovom svijetu može očitovati takvu transcedentnu moć, takav prožimajući utjecaj? Sva ta neokaljana srca i posvećene duše s krajnjim su se mirenjem odazvali pozivima Njegova naloga. Umjesto prigovaranja, oni su Bogu izrazili zahvalnost i usred tame njihove tjeskobe nisu otkrili ništa do li blistavoga prepuštanja Njegovoj volji. Jasno je koliko je neumoljiva bila mržnja i koliko gorka zloća i neprijateljstvo koje su gajili svi narodi zemlje prema tim družbenicima. Proganjanje i bol koje su nanijeli tim svetim i duhovnim bićima smatrali su putem do vlastitog spasenja, napretka i trajnog uspjeha. Je li svijet, još od Adamova doba, vidio takav nemir, tako silovit metež? Bez obzira na sve mučenje koje su pretrpjeli i mnoštvo nedaća koje su izdržali, postali su predmetom svekolikog izrugivanja i proklinjanja. Ja mislim da je strpljenje otkriveno jedino zahvaljujući njihovoj hrabrosti, a sama vjernost začeta je samo njihovim djelima.

Promisli o tim važnim zbivanjima u svojem srcu da bi mogao shvatiti veličinu ovoga Otkrivenja i uvidjeti njegov čudesni sjaj. Tada će duh vjere, milošću Milosrdnoga, biti udahnut u tvoje biće i ti ćeš biti ustoličen i boraviti na sjedištu osvjedočenja. Jedini Bog Mi je svjedok! Kad bi malo razmislio, priznao bi da su, pored svih ovih utvrđenih istina i ranije navedenih dokaza, odbacivanje, proklinjanje i zgražanje koje su iskazivali ljudi na zemlji, sami po sebi najjači dokaz i najpouzdanije svjedočanstvo o istini tih junaka na polju mirenja sa sudbinom i odvojenosti. Kad god budeš meditirao o optužbama koje su iznijeli svi ljudi, bilo da su duhovnici, učeni ili neznalice, bit ćeš sve jači i postojaniji u Vjeri. Jer, što god da se dogodilo, sve su prorekli oni koji su Rudnici božanskoga znanja i Primatelji vječnoga Božjeg zakona.

Premda Nam nije namjera spominjati predaje prošlih vremena, ipak, zbog Naše ljubavi prema tebi, citirat Ćemo njih nekolicinu koje se mogu primijeniti na Našu raspravu. Međutim, Mi ne osjećamo potrebu za njima, budući da stvari koje Smo ranije spomenuli dostaju svijetu i svemu što je u njemu. Ustvari, svi Sveti Spisi i njihova otajstva sažeti su u ovoj kratkoj priči. I to u tolikoj mjeri, da kad bi netko na trenutak promislio o tome u svom srcu, otkrio bi iz svega što je rečeno otajstva Riječi Božjih i shvatio bi značenje svega što je objavio taj idealni Kralj. Budući da se ljudi razlikuju po svome razumijevanju i položaju, Mi ćemo, u skladu s tim, spomenuti nekoliko predaja, kako bi one mogle podariti postojanost kolebljivoj duši, a spokoj uznemirenu umu. Time će svjedočanstvo Božje svim ljudima, na viskom ili niskom položaju biti potpuno i savršeno.

Među njima je ova predaja: “A kad se objavi Stijeg Istine, proklinju ga ljudi i s Istoka i sa Zapada.” Mora se ispiti vino odricanja, moraju se doseći uzvišeni vrhunci odvojenosti i mora se slijediti meditacija iznesena u riječima “Više vrijedi jedan sat promišljanja nego sedamdeset godina pobožnog bogoštovlja”, da bi se mogla otkriti tajna prezira vrijednog ponašanja ljudi, onih ljudi koji, usprkos ljubavi i težnji za istinom koju propovijedaju, proklinju sljedbenika Istine kad se On objavi. Ovoj istini svjedoči gore navedena predaja. Jasno je da razlog takvoga ponašanja nije ništa drugo do li poništenje onih pravila, običaja, navika i ceremonijala kojima su se oni bili podčinili. Inače, kad bi se Ljepota Samilosnoga pokorila onim istim pravilima i običajima, koji sada vladaju među ljudima, i kad bi On odobrio njihove običaje, takav sukob i zlo nikako se ne bi očitovali u svijetu. Ovu uzvišenu predaju potvrđuju i potkrepljuju riječi koje je On objavio: “Dan kad će ih Pozivatelj pozvati da polože račun.”

Božanski poziv nebeskoga Glasnika iza Vela Slave, koji poziva čovječanstvo da se posve odrekne svih stvari kojih se čvrsto drži, odbojan je njihovoj želji, i to je uzrok gorkih kušnji i žestokih nemira do kojih je došlo. Razmotri ponašanje ljudi. Oni zanemaruju te dobro utemeljene predaje, od kojih su sve ispunile, a drže se onih sumnjive valjanosti i pitaju zašto se one nisu ispunile. A ipak, stvari koje su njima bile nezamislive, objavile su se. Znaci i znamenje Istine sjaju poput podnevnoga sunca, a ljudi ipak lutaju, smeteno i besciljno, divljinom neznanja i ludosti. Bez obzira na sve stihove Kur’ana i priznate predaje, koje sve upućuju na novu Vjeru, novi Zakon i novo Otkrivenje, ovaj naraštaj još uvijek čeka u nadi da će ugledati Obećanoga koji će zagovarati Zakon Muhamedanske Dispenzacije. Židovi i kršćani na sličan način zagovaraju istu tvrdnju.

Među izričajima koji nagovješćuju novi Zakon i novo Otkrivenje su odlomci u “Molitvi Nudbihovoj”: “Gdje je Onaj Koji je sačuvan da bi obnovio zapovijedi i zakone? Gdje je Onaj Koji ima ovlasti preobraziti Vjeru i njene sljedbenike?” Isto je tako On objavio u Zíyáratu: “Neka bude mir nad obnovljenom Istinom.” Abú-’Abdi’lláh, upitan o Mihdíjevu značaju, odgovorio je: “On će izvršiti ono što je Muhamed, Glasnik Božji, izvršio, i razorit će što god je bilo prije Njega, baš kao što je Glasnik Božji razorio putove onih koji su Mu prethodili.”

Pogledaj, kako, bez obzira na te i slične predaje, oni uzaludno tvrde da se ranije objavljeni zakoni nikako ne smiju mijenjati. Pa ipak, nije li cilj svakog Otkrivenja preobrazba cjelokupnog značaja čovječanstva, preobrazba koja će se očitovati i izvana i iznutra, koja će utjecati i na unutarnji život i na vanjske uvjete? Jer, ne promijeni li se značaj čovječanstva, uzaludnost Božjih univerzalnih Objava bit će očita. U “‘Aválimu”, mjerodavnoj i dobro poznatoj knjizi, zabilježeno je: “Objavit će se Mladić iz Baní-Háshima, Koji će otkriti novu Knjigu i obznaniti novi zakon;” potom slijede ove riječi: “Većinu će Njegovih neprijatelja činiti duhovnici.” U još jednom odlomku, kaže se da je Sádiq, sin Muhamedov, rekao sljedeće: “Pojavit će se Mladić iz Baní-Háshima, koji će ljudima naložiti da Mu obećaju vjernost. Njegova će Knjiga biti nova Knjiga kojoj će On pozvati ljude da zavjetuju svoju vjeru. Neumoljivo je Njegovo Otkrivenje za Arape. Čujete li o Njemu, pohitajte k Njemu.” Kako li su dobro oni slijedili upute Imáma Vjere i Svjetiljki osvjedočenja! Iako je jasno rečeno: “Čujete li da se pojavio Mladić iz Baní-Háshima, koji poziva ljude k novoj i Božanskoj Knjizi, te k novim i Božanskim Zakonima, pohitajte k Njemu”, ipak su svi oni izjavili da je taj Gospod nevjernik i proglasili ga heretikom. Nisu pohitali tom Háshimitskom Svjetlu, toj božanskoj Objavi, osim s isukanim mačevima i srca punih zloće. Štoviše, vidi kako se u knjigama izričito spominje neprijateljstvo duhovnika. Bez obzira na sve te jasne i značajne predaje, sve te jasne i neosporive aluzije, ljudi su odbacili bezgrešnu Bit znanja i svetoga izričaja, i okrenuli se ka zagovarateljima pobune i zablude. Usprkos tim zabilježenim predajama i otkrivenim izričajima, oni govore samo ono na što ih nagone njihove vlastite sebične želje. A kad bi Bit Istine objavila ono što je u suprotnosti njihovim sklonostima i željama, odmah bi ga optužili kao nevjernika i pobunili bi se, govoreći: “To je suprotno tvrdnjama Imáma Vjere i blistavih svjetala. Naš nepovredivi Zakon ne kaže ništa o tome.” Čak i danas ti jadni smrtnici izgovaraju takve baznačajne tvrdnje.

A sada razmotri ovu predaju i vidi kako su sve te stvari bile prorečene. U “Arba’ínu” je zabilježeno: “Iz Baní-Háshima doći će Mladić Koji će otkriti nove zakone. On će ljude pozvati k Sebi, no nitko se neće osvrnuti na Njegov poziv. Duhovnici će biti većina Njegovih neprijatelja. Njegov nalog oni neće poslušati, nego će protestirati riječima: ‘To je suprotno onome što su nam predali Imámi Vjere.’” Danas svi ponavljaju te iste riječi, krajnje nesvjesni da je On postavljen na prijestolju tvrdnje “On čini što god Ga je volja”, i prebiva na sjedištu tvrdnje “On zapovijeda što god Mu se svidi.”

Nikakvo razumijevanje ne može dokučiti prirodu Njegova Otkrivenja, niti ijedno znanje može shvatiti punu mjeru Njegove Vjere. Sve izreke ovise o Njegovu odobrenju, a svim je stvarima potrebna Njegova Stvar. Sve drugo osim Njega stvoreno je Njegovom zapovijedi, i kreće se i postoji s pomoću Njegova zakona. On je Otkrivatelj božanskih otajstava i Tumač skrivene i drevne mudrosti. Tako je zabilježeno u djelima “Biḥáru’l-Anvár”, “Avalim” i “Yanbú’” da je Sádiq, sin Muhamedov, rekao: “Znanje se sastoji od dvadeset i sedam slova. Sve što su Proroci otkrili predstavlja dva od tih slova. Ni jedan čovjek do sada ne zna više od ta dva slova. Ali kad se pojavi Qá’im, On će učiniti da se objavi preostalih dvadeset i pet slova.” Razmisli, On je izjavio da se Znanje sastoji od dvadeset i sedam slova i smatrao je sve Proroke, od Adama pa sve do “Pečata”, Tumačima samo dva od tih slova, i da su poslani dolje sa ta dva slova. On također kaže da će Qá’im objaviti ostalih dvadeset i pet slova. Vidi iz te tvrdnje kako je velik i uzvišen Njegov položaj! Njegov položaj nadilazi položaj svih Proroka, a njegovo Otkrivenje nadvisuje poimanje i razumijevanje svih njihovih odabranika. Otkrivenje, o kojem Proroci Božji, Njihovi sveci i odabranici ili nisu bili obaviješteni ili koje, u provođenju Božjega nedokučivog Naloga, oni nisu otkrili – takvo su Otkrivenje ti zli i izopačeni ljudi željeli mjeriti svojim vlastitim nedostatnim umovima, svojim vlastitim nedostatnim učenjem i razumijevanjem. Ukoliko ono ne bi bilo u skladu s njihovim standardima odmah bi ga odbacili. “Misliš li ti da ih veći dio čuje ili razumije? Jednaki su živinama, da, oni još i više skreću s puta!”

Kako oni, pitamo Se, objašnjavaju ranije spomenutu predaju, predaju koja, nedvosmisleno pretkazuje otkrivenje nedokučivih stvari, te pojavu novih i čudesnih događaja u Njegovom dobu? Takva čudesna zbivanja potakla su veliku borbu među ljudima tako da su svi duhovnici i učenjaci osudili Njega i Njegove pratitelje na smrt, a svi su narodi zemlje ustali da Mu se suprotstave. Baš kako je zabilježeno u “Káfí”, u predaji Jábirovoj, u “Ploči Fatimi”, a odnosi se na značaj Qá’imov: “On će očitovati savršenstvo Mojsija, sjaj Isusa i strpljenje Joba. Njegovi će odabranici biti poniženi u Njegovo doba. Njihove će glave biti nuđene na dar, baš kao glave Turaka i Dailamita. Ubijat će ih i spaljivati. Obuzet će ih strah, a malodušnost i bojazan posijat će užas u njihovim srcima. Zemlja će biti natopljena njihovom krvlju. Njihove će žene žaliti i jadikovati. To su uistinu moji prijatelji!” Razmisli, niti jedno slovo ove predaje nije ostalo neispunjeno. Na većini mjesta prolivena je njihova blagoslovljena krv; u svakom su gradu bili zatočeni, vodili su ih i paradirali s njima kroz pokrajine, a neke su spaljivali. Pa ipak, nitko nije zastao razmisliti, da, ako obećani Qá’im ima otkriti zakon i zapovijedi prethodne Dispenzacije, zašto su onda takve predaje bile zabilježene, i zašto uzrokuju takav stupanj razdora i sukoba da ljudi ubijanje tih družbenika trebaju smatrati nametnutom im obvezom, i smatrati progon tih svetih duša sredstvom za dosezanje najviše milosti?

Nadalje, promotri kako su sve te stvari koje su se dogodile, i djela koja su počinjena, spomenule ranije predaje. Baš kako je zabilježeno u “Rawdiy-i-Káfi”, a odnosi se na “Zawráu”. U djelu “Rawdiy-i-Káfi” priča se o Mu’ávíyihu, sinu Vahhábovu, da je Abú-’Abdi-lláh rekao: “Poznaješ li Zawráu?” Rekao sam: “Neka moj život bude tvojom žrtvom! Oni kažu da je to Bagdad.” “Ne”, odgovorio je. A potom dodao: “Jesi li ušao u grad Rayy?” na što sam ja odgovorio: “Da, ušao sam u njega.” Na to je on upitao: “Jesi li posjetio stočnu tržnicu?” “Da”, odgovorio sam. On je rekao: “Jesi li vidio crnu planinu s desne strane puta? Ta ista je Zawrá’. Između sinova nekolicine, bit će ubijeno njih osamdeset, a od kojih svi zavređuju da budu nazvani kalifima.” “Tko će ih ubiti?”, upitao sam. Odgovorio je: “Djeca Perzije!”

Takvo je stanje i sudbina Njegovih družbenika koja je pretkazana u prošlim vremenima. A sad vidi kako, prema ovoj predaji, Zawrá’ nije ništa drugo do li zemlja Rayy. Na tom su mjestu Njegovi pratitelji pogubljeni uz velike patnje, a sve te svete duše pretrpjele su mučeništvo od strane Perzijanaca, kako je zabilježeno u predaji. Ti si o tome čuo i o tome svi svjedoče. Zašto, onda, ti puzavi crvoliki ljudi ne zastanu promisliti o tim predajama, od kojih su sve jasne poput sunca u podnevnom sjaju? Iz kojeg razloga oni odbijaju prigrliti istinu i dopuštaju da ih neke predaje, čiji su smisao propustili dokučiti, spriječe u prepoznavanju Otkrivenja Božjega i Njegove Ljepote, i tjeraju ih da borave u paklenom ponoru? Takve stvari ne treba pripisati ničemu do li bezvjerju suvremenih duhovnika i učenjaka. O njima je Sádiq, sin Muhamedov, rekao: “Vjerski učenjaci toga doba bit će najopakiji među duhovnicima pod kapom nebeskom. Od njih će zloća proizlaziti i njima će se vratiti.”

Zaklinjemo učene ljude Bayána da ne slijede takav način, da ne učine, u vrijeme Mustaghátha, Onome Koji je božanska Bit, nebesko Svjetlo, apsolutna Vječnost, Početak i Kraj Objava Nevidljivoga, ono što je bilo činjeno u ovo doba. Molimo ih da se ne pouzdaju u vlastiti intelekt, shvaćanje i učenje, niti da se prepiru sa Otkrivateljem nebeskoga i beskonačnoga znanja. Pa ipak, bez obzira na sva ova upozorenja, Mi vidimo da se jednooki čovjek, koji je i sam vođa naroda, diže protiv Nas s krajnjom zlonamjernošću. Predviđamo da će u svakom gradu ustati ljudi da obuzdaju Blaženu Ljepotu, da će pratitelji toga Gospoda postojanja i konačne Želje svih ljudi pobjeći od tlačitelja i potražiti zaklon od njega u divljini, dok će se drugi prepustiti, i s apsolutnom odvojenošću žrtvovati svoje živote na Njegovu putu. Smatram da Mi možemo razabrati onoga koji je na glasu zbog takve pobožnosti i odanosti da ljudi smatraju svojom obvezom slušati ga i čijoj se zapovijedi smatraju dužnima podčiniti, a koji će ustati da napadne sam korijen božanskoga Drva i nastojati svom svojoj snagom oduprijeti Mu se i suprotstaviti. Takva je narav ljudska!

Usrdno Se nadamo da će narod Bayána biti prosvijetljen, da će se vinuti u kraljevstvo duha i tamo prebivati, da će razabrati Istinu i okom uvida raspoznati podmuklu laž. Danas se, međutim, širi takav zadah ljubomore, da se – tako mi Odgajatelja svih bića, vidljivih i nevidljivih – od početka utemeljenja svijeta – iako on nema početka – sve do dana današnjega, takva zloća, zavist i mržnja nikada nisu pojavili, niti će ih biti u budućnosti. Jer, brojni ljudi koji nikada nisu udahnuli miomiris pravde, podigli su stijeg pobune i udružili se protiv Nas. Sa svake strane Mi svjedočimo o prijetnji njihovih kopalja i posvuda opažamo vrhove njihovih strijela. Sve to, iako se Mi nikada nismo ničim hvalisali, niti Smo ikada tražili prednosti nad ijednom dušom. Svakomu Smo bili najljubazniji družbenik, najobzirniji i najprivrženiji prijatelj. U blizini siromašnih Mi smo tražili njihovo društvo, a među uglednima i učenima bili smo pokorni i popustljivi. Kunem se Bogom, jedinim istinskim Bogom, ma koliko bile teške nedaće i patnje koje Nam je nanijela ruka neprijatelja i naroda Knjige, ipak sve to blijedi do krajnjeg ništavila kad se usporedi sa onim što Nas je zadesilo u rukama onih koji tvrde da su Naši prijatelji.

Što još da kažemo? Kad bi univerzum gledao okom pravde, ne bi mogao podnijeti težinu ovoga izričaja! U ranim danima Našeg dolaska u ovu zemlju, kad Smo razabrali znakove predstojećih događaja, odlučili Smo se povući prije nego li se oni dogode. Povukli Smo se u divljinu i tamo, odvojeni i sami, dvije godine vodili život u potpunoj osami. Naše su oči lile suze tjeskobe, a u Našem srcu koje je krvarilo pjenio se ocean neizrecive boli. Mnogih noći Nismo imali ni hrane, a mnogih dana Naše tijelo nije nalazilo počinka. Tako mi Onoga Koji Moje biće ima u Svojim rukama, bez obzira na te izljeve teškoća i neprestanih nedaća, Naša je duša bila obavijena blaženom radošću, a cijelo je Naše biće odavalo neizrecivu sreću. Jer u Našoj osami Mi nismo bili svjesni nepravde ili koristi, zdravlja ili bolesti bilo koje duše. Sami, družili Smo se s Našim duhom, zaboravivši na svijet i sve u njemu. Nismo, međutim, znali da tkanje božanske sudbine nadilazi najšire smrtne predodžbe, a da strelica Njegove odluke nadilazi najsmionije ljudske planove. Nitko ne može pobjeći zamkama koje On postavlja i nijedna duša ne može naći razrješenje osim kroz podčinjavanje Njegovoj volji. Pravičnosti mi Božje! Namjera Našeg povlačenja nije bio povratak, a Naš rastanak nije nosio nadu ponovnog sastanka. Jedini cilj Našeg povlačenja bio je izbjeći postati predmetom nesloge među vjernima i izvor nemira Našim drugovima, uzrokom povrede bilo koje duše ili tuge bilo kojeg srca. Osim ovih, Mi nismo gajili druge nakane, i pored njih Mi nismo na umu imali nikakva cilja. Pa ipak, svaka osoba snuje prema vlastitoj želji, i slijedi svoju vlastitu dokonu maštu sve do časa kad iz Mističnog Izvora dođu pozivi koji Nam zapovjede da se vratimo tamo odakle Smo došli. Predajući Našu volju Njegovoj, Mi se podčinjavamo Njegovu nalogu.

Koje pero može ispripovjediti stvari koje Smo ugledali pri povratku! Dvije su godine prošle tijekom kojih su naši neprijatelji bez prestanka i neumorno smišljali kako da Nas unište, čemu svi svjedoče. Usprkos tome, nitko od vjernih nije ustao pružiti Nam ikakvu pomoć, niti se itko osjetio sklonim pomoći Našem oslobođenju. Štoviše, umjesto da Nam pomognu, kakve su izljeve neprekidnih patnji na Našu dušu izazvale njihove riječi i djela! Među svima njima Mi stojimo, život nudeći, posve predani Njegovoj volji, ne bi li možda, uz pomoć Božje ljubavi i milosti Njegove, ovo otkriveno i objavljeno Slovo moglo položiti Svoj život kao žrtvu na putu Prvotne Točke, najuzvišenije Riječi. Onoga mi na Čiju je zapovijed Duh progovorio, da nije ove čežnje Naše duše, Mi ne bismo niti trenutka duže ostali u ovom gradu. “Bog je Nama dostatan Svjedok.” Naše dokazivanje zaključujemo riječima: “Nema niti snage niti moći osim u Bogu samome.” “Mi smo Božji i Njemu ćemo se vratiti.”

Oni koji imaju srca da razumiju, oni koji su pili Vino ljubavi, koji ni za trenutak nisu udovoljili svojim sebičnim željama ugledat će blistave poput sunca u njegovom podnevnom sjaju, one znakove, svjedočanstva i dokaze koji potvrđuju istinu ovoga čudesnog Otkrivenja, ove nedokučive i božanske Vjere. Razmisli o tome kako su ljudi odbacili Ljepotu Božju i priklonili se svojim pohlepnim željama. Bez obzira na sve ove savršene stihove, ove nedvosmislene aluzije koje su bile otkrivene u “Najvažnijem Otkrivenju”, tom Uzdaniku Božjem među ljudima, i usprkos ovim jasnim predajama, od kojih je svaka jasnija od najizričitijih tvrdnji, ljudi su zanemarili i odrekli se njihove istine i čvrsto se držali slova određenih predaja za koje su, prema vlastitom razumijevanju, smatrali da nisu u skladu s njihovim očekivanjima i čiji smisao nisu uspjeli dokučiti. Tako su skršili svaku nadu, a sebe lišili čistoga vina Sveslavnoga i čistih i nepomućenih voda besmrtne Ljepote.

Promisli kako je čak i godina u kojoj će se objaviti Bit Svjetla bila točno zabilježena u predajama, a ipak oni su i dalje nesvjesni i ni na trenutak ne prestaju slijediti svoje sebične želje. Prema predaji, Mufaddal je upitao Sádiqa: “Što kažeš o znaku Njegove objave, o, moj gospodaru?” On je dogovorio: “U godini šezdesetoj, Njegova će se Stvar objaviti, a Njegovo se ime proglasiti.”

Kako čudno! Bez obzira na te izričite i jasne naputke ovi su ljudi izbjegavali Istinu. Na primjer, u ranijim se predajama spominju patnje, zatočeništvo i nedaće nanesene Biti božanske vrline. U “Biḥáru” je zabilježeno: “U našem će Qá’imu biti četiri znaka od četiri Proroka, Mojsija, Isusa, Josipa i Muhameda. Znak Mojsijev je strah i očekivanje; Isusov, ono što je o Njemu rečeno; Josipov, zatočenje i prijetvornost; Muhamedov, otkrivenje Knjige slične Kur’anu.” Bez obzira na tako uvjerljivu predaju, koja je tako nedvosmislenim jezikom pretkazala događaje današnjega dana, nije se mogao naći nitko tko bi obratio pozornost na njeno proročanstvo, a ja mislim da nitko neće niti u budućnosti, osim onoga koga tvoj Gospod hoće. “Bog će uistinu učiniti da posluša onaj kojega On hoće, ali Mi nećemo učiniti da poslušaju oni koji su u svojim grobovima.”

Tebi je jasno da Ptice Nebeske i Golubice Vječnosti govore dvostrukim jezikom. Jedan jezik, izvanjski jezik, lišen je aluzija, nije tajan ni zakriven; da bi mogao biti svjetiljkom koja kazuje put i svjetionikom uz pomoć kojeg zabludjeli možda mogu pronaći visine svetosti, a tragatelji napredovati do kraljevstva vječnoga ponovnog sjedinjenja. Takve nezakrivene predaje i jasni stihovi bili su već spomenuti. Drugi je jezik zakriven i tajan, tako da bi se, što god leži skriveno u srcu zlonamjernih, moglo objaviti, a njihovo najdublje biće razotkriti. Tako je Sádiq, sin Muhamedov, govorio: “Bog će ih zaista kušati i propustiti kroz sito.” To je božansko mjerilo, to je Božji Kamen kušnje kojim On kuša Svoje sluge. Nitko ne shvaća značenje tih tvrdnji osim onih čija su srca uvjerena, čije su duše pronašle naklonost u Bogu i čiji je um odvojen od svega drugoga osim od Njega. U takvim tvrdnjama doslovno značenje, kako ga ljudi općenito razumiju, nije ono što se htjelo reći. Tako je zabilježeno: “Svako znanje ima sedamdeset značenja od kojih je samo jedno poznato među ljudima. A kad se Qá’im pojavi, On će ljudima otkriti sve ono što preostaje.” On također kaže: “Mi izgovaramo jednu riječ, a u njoj je sedamdeset i jedno značenje. Svako od tih značenja mi možemo objasniti.”

Mi ove stvari spominjemo samo zato da ljudi ne bi bili zbunjeni određenim predajama i tvrdnjama koje se još nisu doslovno ispunile, kako bi oni radije pripisali svoju smetenost vlastitom nedostatku razumijevanja, a ne neispunjenju obećanja u predajama, budući da značenje koje su Imámi Vjere imali na umu nije poznato ovim ljudima, o čemu svjedoče i same predaje. Ljudi, stoga, ne smiju dopustiti da ih takve tvrdnje liše božanskoga obilja, nego bi radije trebali tražiti prosvjetljenje od onih koji su prepoznali njegove Tumače, kako bi se skrivena otajstva mogla otkriti i njima objaviti.

Međutim, Mi ne opažamo nikoga među ljudima zemlje, tko, iskreno tragajući za Istinom, traži vodstvo božanskih Objava glede nejasnoća njegove Vjere. Svi su žitelji zemlje zaborava i svi slijede ljude od zloće i pobune. Bog će im zaista učiniti ono što oni sami čine, i zaboravit će ih jednako kao što su oni zanemarili Njegovu Prisutnost u Njegovo doba. Takva je Njegova presuda onima koji su Ga zanijekali i takva će ona biti onima koji su odbacili Njegove znakove.

Naše dokazivanje Mi zaključujemo Njegovim riječima – uzvišen je On – “A tko odustane od sjećanja na Samilosnoga, Mi ćemo uz njega prikovati Sotonu i on će biti njegov postojani drug”. “A tko god se odvrati od sjećanja na Mene, njegov će život uistinu biti bijedan”

Tako je to od pamtivijeka bilo objavljeno, kad biste vi to samo shvatili.

Objavio “Bá’” i “Há’”.

Mir neka bude uz onoga tko priklanja svoje uho melodiji Mistične Ptice koja doziva iz Sadratu’l-Muntahá!

Slavljen neka bude naš Gospod, Najviši!

KRAJ