Daliborka Šparavec bliska je prijateljica Vjere u jednoj četvrti Zagreba. Njezina kći je pohađala dječje satove u domu jedne Bahá’í prijateljice a ona sama pohađala je krugove za proučavanje, te planirala i prisustvovala molitvenim sastancima u toj četvrti.
Kad je čula za poseban projekt u vezi Stogodišnjice – da se na hrvatskom objavi knjižica priča za djecu o ‘Abdu’l-Baháa, izvađena iz materijala za dječje satove, to ju je nadahnulo da ponudi svoj talent ilustratorice kao službu zajednici.
Daliborka Šparavec ilustrira knjigu 
Rad u tijeku
Knjiga je sada gotovo spremna za tisak, ali za nju, ovo iskustvo mnogo je dublje oda samog projekta. Duboko ju je dirnulo nekoliko priča koje je ilustrirala, i cijela obitelj sada čita te priče i raspravlja o njima.
Jedna priča, o gospođi koja je bila gošća ‘Abdu’l-Baháa na večeri i čija je tajna želja bila da On „…uzme njezino srce te ga isprazni od svih zemaljskih želja pa ga zatim ispuni božanskom ljubavlju i razumijevanjem, kao što biste učinili sa čašom vode”, bila je doslovno ispunjena, što joj je izmamilo suze. „Uvijek sam mislila da je voda medij koji pročišćava i ova je priča dirnula u srž moga bića.”
Još jedna priča koja ju je duboko dirnula je ona kad je ‘Abdu’l-Bahá upotrijebio običnu posudu i krpu da opere ruke a onda je Sâm upotrijebio kristalnu posudu i finu tkaninu namijenjenu Njemu i služio drugima. „Takva poniznost i samozatajnost nadahnjuju me”, rekla je.